Pjesnički prvijenac “Poroci sanjara” autora Tomislava Kvesića izišao je ovih dana u nakladi Ogranka Matice hrvatske Široki Brijeg. Zbirka sadrži 85 pjesama i podijeljena je u tri ciklusa – Svijet udesa, Molitva za pjesmu i Izgrebana sjećanja. Autor knjige Tomislav Kvesić, koji radi kao glasnogovornik u Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje i nekdašnji je novinar Večernjeg lista BiH u razgovoru za Fenu kaže kako se ljubav prema pisanoj riječi rodila još u srednjoškolskim danima kada počinje pisati svoje prve stihove koji su kasnije objavljivani u mnogim časopisima i studentskim listovima. Međutim, trebalo je više od 20 godina da njegovi pjesnički radovi budu skupljeni u zbirku te predstavljeni javnosti, a kroz smijeh kaže kako vjerojatno ne bi ni sada došlo do objavljivanja da nije dobio nagradu širokobriješkog ogranka MH za najbolju neobjavljenu zbirku. – Riječ je o pjesmama koje govore o ljubavnoj, emotivnoj tematici, kao i nekim životnim događajim koji nisu baš bili ugodni i lijepi. To je nekakav sklop mojih emocija u 20-ak godina – kazao je Kvesić u povodu izdanja knjige. Upitan u čemu pronalazi inspiraciju i slaže li se s tim da čovjek najbolje piše kada je nesretan, Kvesić kaže da se ne sjeća da je ikada pisao kada je bio sretan jer smatra da se čovjeku tada ništa ne piše, a posebice ne pjesme. – Ne znam da sam ikada pisao kada sam bio sretan, veseo, raspoložen. Tada vam se ne pišu pjesme, ne piše vam se ništa u principu, a pogotovo pjesme. Barem ih ja ne pišem na taj način. Uglavnom me na pisanje potakne nekakav događaj, emocija, nekakav razlog zbog čega se uzbudite, ili ste tužni, nesretni. To me uglavnom inspirira, i ponuka napisati neku pjesmu. Osjećaji sreće koji su, hvala Bogu, češći od ovih drugih osjećaja nisu, barem za mene, toliko inspirativni da bi ih prenosio na papir – ističe Kvesić. Prisjećajući se svojih početaka pisanja kaže da se to dogodilo sasvim slučajno, u srednjoškolskim danima. – Počeo sam pisati u srednjoj školi i to sasvim slučajno. To što sam tada pisao to nije uopće bila poezija. Naime, jedan kolega u razredu je tražio od drugog kolege da mu napiše pjesmu koju bi on uglazbio. Slušajući to sa strane pomislio sam mogao bih ja to pokušati napisati, i napisao sam nešto, srećom ne znam gdje mi je to više i ne sjećam se tog dobro, znam da je bilo užasno. I onda sam nastavio pisati te neke pjesame koje bi se kao mogle uglazbiti, otpjevati. Ja bih to sebi nešto otpjevao u glavi i zapisao. To je ono katastrofa u nekakvom poetskom smislu. Ali eto nastavio sam pisati, a kasnije i neke pjesme koje su se učinile onako i ozbiljnije i kvalitetnije – kaže Kvesić. Ističe kako ga je uvijek privlačila poezija koju je s radošću čitao, a prvenstveno poezija hrvatskih pisaca od Tina Ujevića, A.B. Šimića, Gustava Matoša, Dobriše Cesarića. – To su mi bili nekakvi da kažem i uzori. Uživao sam u njihovoj poeziji i divi joj se, i naravno bio i ljubomoran što ne znam nešto tako napisati, pa sam pokušavao i s godinama napredovao u tom smislu – prisjeća se Kvesić. Zbirka “Poroci sanjara” izišla je u nakladi Ogranka Matice hrvatske Široki Brijeg koji ju je nagradio nagradom Tomica Penavić za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama u protekloj godini. Knjiga se može pronaći u knjižari Naša ognjišta u Širokom Brijegu i knjižari Alfa u Mepas Mallu u Mostaru. Autor najavljuje i skorašnju promociju knjige. – Promocija bi nadam se trebala biti uskoro. Nekakvo je pravilo da čim izdate knjigu da radite promociju, ali zbog koronavirusa i mjera zasad je nismo definirali, ali vjerujem da bi mogla biti uskoro, posebice jer su u Zapadnohercegovačkoj županiji malo drugačija pravila pa se mogu organizirati skupovi do 100 ljudi, a više ih neće ni doći – kaže Kvesić. Upitan nastavlja li s pisanjem i može li publika očekivati i drugu knjigu, Kvesić odgovara kako će nastaviti pisati dok za objavljivanje druge knjige baš i nije siguran. – Što se tiče druge knjige, ne znam. Ovim tempom i ovim načinom kako ja to objavljujem ako mi je trebalo za ovu 20 godina, a ne bih je vjerojatno ni sada objavio da nisam dobio nagradu, ne znam možda ako mi daju opet neku nagradu da objavim i sljedeću – kaže on. Ali, dodaje kako nastavlja s pisanjem. – Pišem opet kad me nešto inspirira, u zadnje vrijeme ne toliko često, pa mogu reći nisam u tim nekim teškim, lošim, tužnim stanjima – ističe Kvesić. Dodaje kako je zadnja pjesma koja se nalazi u zbirci napisana u povodu tragedije osmero mladih ljudi u Tribistovu kod Posušja na Novu godinu. – Pjesma se zove “Nijema zemlja”. Ja zbilja nemam što reći na to sve, može se samo šutjeti. I tako sam prenio tu neku emociju na papir koja priča i na taj način upravo da su svi ostali nijemi i zatečeni time, i da jednostavno nema prave riječi koja bi opisala i osjećaje i raspoloženja ljudi tog dana i tih dana nakon što se ta tragedija dogodila – zaključio je Kvesić. Tomislav Kvesić, rođen je 30. lipnja 1981. u Širokom Brijegu gdje je završio Gimnaziju fra Dominika Mandića. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i stekao zvanje diplomirani novinar. Surađivao s više medijskih kuća , a najveći dio novinarske karijere proveo u Večernjem listu. Od 2010. godine radi kao glasnogovornik u Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Pjesme je objavljivao u časopisima Vitko, Motrišta i Osvit, studentskom listu Opomena, gimnazijskom godišnjaku Dominiku kao i na pojedinim usmjerenim portalima. Pjesme piše od srednjoškolskih dana. U nastavku prenosimo dvije njegove pjesme; Plamen sjećanja Mnogi su već otišli A ne rekoh im zbogom Negdje Tamo daleko Iznenada Tek ostane za čovjekom Plam sjećanja Što ga vrijeme ne gasi No, svi odnesu neki dio tebe Sa sobom Jer i dio tebe u njima strada Pa i onda Kada čovjek ode Samo da se spasi. U magli Kao magla si; Uvijek korak ispred mene, Nedodirljiva, a skrivaš mi put. Moje zvijezde nema, I sve su staze blijede. Ja čeznem sunce pobjede, Il’ bar neki mjesec žut.
Pročitajte više na: https://www.vecernji.ba/kultura/tomislav-kvesic-nijema-zemlja-zadnja-pjesma-u-zbirci-napisana-je-u-povodu-tragedije-na-tribistovu-1470668 – www.vecernji.ba
