Za naše selo Korita s pravom mogu reći kako je bilo i ostalo„ područje bez signala“. Nikada nitko nije mario za isto. Uvijek smo bili prazno slijepo crijevo i zadnja rupa na sviralu. Kada se „čupaju“ resursi svi su tu. Odlučuju svi, samo žitelji ne! Kada se treba putna infrastruktura raditi od 1945. pa do danas je nepromijenjena. Kad zapuše vjetar ili padne snijeg selo Korita, a i Sutina općenito ostane bez struje.
Evo nedavno i sveta misa zornica se održala uz svijeće. Kad pričamo o rasvjeti naše malo selo nema niti jedne rasvjetne sijalice koju je općina postavila. Nama ni to ne treba, jer smo u 21. stoljeću! Ako u jesen, danima zaredaju kiše i nabuja rijeka Ričina opet problemi. Zbog uraslog korita voda poplavi most i odnese s istog sav nasip. Most postaje neprohodan. Zaušlje ostane odsječeno. … Zašto smo mi drugačiji od drugih? Ne znam! Ali znam kako se nagomilalo sve više praznih kuća. To nije zato što nema tko u njima živjeti, nego što su uvjeti za život loši. S teškoćom pišem i pričam o samoj problematici sela. Stegne me bol oko srca i zasja bolna suza u oku. Nekako se sjetim svega unazad dvadesetak godina. Sve je bilo drugačije. Kroz selo su rikale krave i volovi. Ulice su bile preplavljene stadima ovaca. Jutra su započinjala kukurikanjem seoskih pijetlova. Sve je bilo toplo i lijepo. Seoski poslovi su se odvijali ovisno o godišnjem dobu.
Pored prvih pijetlova čule bi se freze, traktori, motorke, glasanje životinja … Život je tekao svojom putanjom. Ušla sam u štalu, naravno danas praznu. U istoj je nekada bilo vezano po desetak do 15 krava i bar dva konja. Naiđoh na kabanicu koju je u ruhu donijela moja majka Ljubica. Kada kažemo kabanica sve će nas asocirati na današnji jednokratni predmet koji većinom nosimo na neke događaje ili hodočašća gdje je kišobran nepreporučljiv. U Koritima kabanica je imala posebno značenje i veliku važnost. Nije bila jednokratna. Za izradu bi trebalo minimalno mjesec dana. Naravno uz pomoć više ruku! Evo i priče o načinu izrade iste. Krajem proljeća ovce i koze bio se šišale. Vuna i kozja kostrijet prale bi se u Ričini. Zatim sušilo uz potok. Opranu vunu donijeli bi doma. Prvi korak je izvlačenje vune rukama, zatim gargašanje gargašama. Tako obrađena bi se pomiješala s kozjom kostrijeti (udio je bio oko 70 posto kostrijeti ostalo vuna) i na kudilju prelo. Za izradu kabanice kozja kostrijet se obvezno miješala s vunom kako bi ju ista povezala jer je duža i mekša. Kostrijet je oštra i s iste bi klizila kiša. Kada bi se oprelo dovoljno klupka pređe razvukao bi se stan za tkanje i počela bi izrada kabanice.
Kabanice su se tkale veće i manje. Ovisno od veličine čovjeka. Otkani komadi bi se nosili na stupanje. Obično je to bila vodenica-mlinica. Tu bi se tkanina i osušila. Doma bi se donijeli suhi komadi. Kućne krojačice-iskusnije majke bi od istih skrojile kabanice i šile sve ručno. Krojačice nisu imale šnit kao danas niti je ovo mogla singer mašina šiti. Prvo bi se skrojila kapa jer su se rese koristile na kapi kao ukras. A te rese su se zvale kike. Zatim bi krojačica uzela šetku-ugalj koji bi vezale koncem, a dužina konca je odgovarala veličini kabanice. Povlačenjem šetke bi se i crtala dužina i tuda bi se rezalo (šetka je služila kao improvizirani šestar kako bi svi dijelovi kabanice bili isti). Kada bi skrojile tkaninu zašile bi iglom šivatkom i čevaldušom. Igla čevalduša je malo drugačija od šivatke plosnata je i šira, nije obla. Kada je kabanica sašivena pravili bi se džepovi. Nikada se nisu pravili s vanjske strane već unutra. Zadnje što bi se na kabanici odradilo bila je sveza koja se šila ispod kape, a ukrašavala bi se pušcima. Zašto ispod kape? Kada bi ugrijalo sunce kapa bi se spustila na leđa, a kabanica bi ostala i dalje na čobanu jer se vezala ispod vrata, nebi padala s ramena. Naglašavam kako je kabanica bila težine oko desetak kg. Za čobane od ostataka vunene tkanine bi se pravili bozavci oko nogu. Možda najsličniji današnjim štitnicima. Tako kada bi padala kiša noge bi bile suhe. Bozavce bi povezivali sponjama-kukicama koje bi radili od žice. Na kraju bi se obuli opanci uzelo stado i kroz brdo na ispašu. Čobani bi se družili pjevali, gangali, vezli, preli, pleli … Mlađi bi se i igrali jer djeca su obično čuvala janjce. I tako selom bi odjekivala pjesma čobana. Od mora pjesama koje su mi ispričane zapamtih samo jednu. Glasi ovako: „Ovce moje ‘ajte polako za vama je čobanče nejako!“ Danas nema ni djevojačkog glasa ni ovaca, sve je manje ljudi. Plavim nebom zaplovi orao štekavac koji pusti krik i dokaže kako je gospodar modrog plavetnila. Njegov glas prekine tišinu i vrati me u dvorište ispred stare kuće gdje stara majka broji koke uzvikujući lova, lova. Odnekud bi se oko stare majke Gale okupile sve kokice. Nedostaje mi ta toplina i posebnost ljudi ovoga sela. Šteta što nas je sve manje i manje i što se još uvijek ne vidi naša ruku koja traži spas i neki minimalni pomak!
