„Vesela sam srce mi se širi, na meni su vezeni peškiri“. Svadbeni običaji u Koritima.
Svadbena veselja i običaji u selu generacijama su se pomalo mijenjali. Sam čin sklapanja braka u crkvi ostao je manje-više nepromijenjen. Jedina promjena je što se u novije vrijeme priključila i kuma za svjedoka. Čin svadbe obuhvaća sve postupke od ugovaranja braka pa sve do samog sklapanja istoga i veselja. Pod ugovaranjem ne mislim kako su stariji ugovarali mladu i dovodili ju sinu. Mladenci bi se sami upoznali i odlučili na taj čin. A kasnije bi bio ugovor gdje bi išao otac i mladoženja do mladinog oca i pitali ruku iste. Poslije blagoslova oca bilo je prstenovanje i rakija. Mladenci bi išlo do svećenika da navijesti s oltara njihov budući zajednički život, da ih blagoslovi i da preciziraju datum svadbe. Imala sam sreću provesti djetinjstvo sa svojom prabakom koja je tada duboko gazila u deseto desetljeće. Zvala se Janja djevojački Galić, a svi u selu su ju znali kao Galušu. Rodom je iz Kidačke Njive zaseok u Crnim Lokavam općina Široki Brijeg. Smatra se kako je rođena davne 1898. godine. Moj pradjed imao je pravu sreću što ju je oženio. Tamo oko 1920. pravili su svadbu. Kako mi je pričala prabaka nije to bila svadba sa puno ljudi. Kada su se ona i njen Grga upoznali i svidjeli jedno drugome odlučili su se na ženidbu. Prvi korak bio je ugovor.
Svekar i budući mladoženja došli su do njenog oca i zatražili blagoslov. To je bio ujedno i ugovor. Kako kaže po nju je došao njen muž Grgo, svekar Ante i kum s konjima. Kod mladinih su zamezili popili po čašu vina, „i na Široki Brig u crkvu da ih vinča pratar“. Na konja su natovarili sanduk s ruhom i preko brda novom domu uz pjesmu i bećarac. Zanimalo me što je u sanduk stavila. Pojasnila mi je kako je skoro svaka mlada, malo imućnija, imala svoj sanduk koji je imao svrhu ormara. Nije bilo garderobe kao sada. Sve je moglo stati u taj drveni sanduk. U ruhu je donijela vunenu kabanicu, dvije „kotule“ (suknje), dva-tri košuljka, kombinu (vunenan pletena podsuknja), vune čarape, dva“ šudara“ (krpe za glavu), jačermu (tkani vuneni duži prsluk), opanke misne-špagari i „biljac“ (gunj-tkani vuneni pokrivač). Za sobom je donijela uže, torbu, zobnicu, kudilju, dva arara i „dvi vriće“. Ako je koja mlada imala što platna izvezla bi koju platnenu maramicu bar svekru i svekrvi. Svekrva nije išla po mladu. Ona bi zajedno sa ukućanima spremila malo bolji ručak. Pitala sam ju, a što ste pripremali kao malo bolji ručak? Kaže obično su to bili „bareni kompiri“ i koji „edžek kuvana mesa“! Ako je bilo što suva mesa izrezalo bi se ili bi se napravio kiseli kupus s ovčijim butom da bi bio ukusniji.. Svatovi se nisu pravili kad je padalo kome na pamet već po zimi, kad je bilo manje posla. Zapamtila sam kako mi je pričala da se ujutro kao mlada trebala prva ustati. Oko četiri sata, kad prvi „pivac zapiva“. Prekrstila bi se i naložila vatru. Zatim bi otišla po vodu i stavila u kotao da se grije kako bi svekar imao toplu vodu da se umije. Uzela metlu i pomela kuću. U tom bi se i svekrva ustala i nju bi darovala s maramicom, jabukom i polila bi joj ruke kako bi se umila. Poslije se svekar ustao isto bi učinila i svekru. A djeverovima i zaovama bi nešto poklonila bar koju kocku šećera, maramicu ili voće. Malo imućnije mlade svoje zaove bi počastile malim ogledalcem i drvenim češljem. Svekrva „Mijaljiuša“ joj je dalje pokazivala kroz kuću što treba raditi. Kada su Galušina djeca stasala i došlo vrijeme da se žene i udaju, svatovi su bili malo veći. Moj djed jedinac oženio je moju baku Ivu jedinicu iz Marlovića kuće. Baka Iva u ruhu je donijela malo više jer su svatovi bili 17. veljače 1955. Tada je i cirkulacija prometa kud i kamo bila bolja u odnosu na 1920. Putna infrastruktura se razvijala. Domaćinstva nisu imala struju već petrolejke lampe ili garbitnjače. Većinom se palila luč kako bi se vidjelo večerati. Narod je od 1966. lagano migrirao na rad u Njemačku, a samim tim i selo je doživjelo ekspanziju. Baka mi je pričala kako je njen pokojni brat Cvjetan-Cvijo 1970. iz Njemačke dovezao motor, sad koliko se proslavio na istome ne znam. A 1972. došla je struja u selo. Da se vratimo na bakinu svadbu. Kako kaže u ruho je donijela dva puna sanduka. Njena majka pokojna Terka imala je zlatne ruke.
Znala je vesti, plesti, presti, tkati. Kalila je vunu kako bi dobila boje. Kora od jasena bi se kuhala i u tu tekućinu potapala bi se vuna i tako bi se dobila tamna boja. Kuhanjem raznih biljaka dobivale bi se razne boje za vunu. Njen otac pokojni Marijan joj je napravio kudilju i vreteno. Na kudilju se vezala vuna i lagano izvlačila i upredala na vreteno. Donijela je i pratnjaču koja je služila kao sredstvo za pranje tkanine na izvoru ili u proljeće na potoku. Koliko sam zapamtila baka je donijela vunenu kabanicu, šudare, suknje, košulje, vunene čarape, terluke (posebne misne čarape koje su posebno ukrašene vezenim motivima i perlama) opanke špagare, opanke gumaše, „peškire“ svekru i svekrvi, vezene krpe, plahte, vezene jastučnice … Broj uzvanika se proširio imala je oko 15 svatova plus ukućani. U crkvu na obred vjenčanja išlo se u gornji kraj u samostan, jer crkve u Sutini nije bila sagrađena. Kod mladoženje se peklo janje, čak se i sarma radila. Gostilo se i pjevalo svu noć. Mlada nije spavala.
Morala je svekru pomoći kako bi se umio i okiti ga poklonima, „peškir“, maramica i čarape, a svekrva je dobila vezene jastuke, maramicu i vezene čarape. Kako je pričala svakoj zaovi je navezla po jastuk. Poslije toga red je bio da i moja baka Iva ženi i udaje djecu. Tako se i moji roditelji odlučiše ženiti. Moj djed Grgo i otac Ivan dođoše ugovoriti i isprositi moju majku Ljubicu od njenog oca Ivana i majke Ruže. Za prošnju se tada pripremalo malo više ića i pića. Pravili su se kolači, oni tradicionalni, patišpanja, kuglice, čupavci s orasima, kiflice, slane pite, meza, ravni uštipci ili kako ih u selu zovu „privrte“, kruh, sokovi, janjeće pečenje. Na prošnju su došli djeverovi, svekar, prasvekar, kum, zaove i svi s mladine strane. Svadba je bila 15. siječanj 1978. Po mladu se došlo autom i odvezli se do u crkvu u Sutini kako bi se sklopio crkveni brak. Kod matičara brak se sklapao ranije. U crkvi ih je vjenčao don. Luka Mabić. Svadbena proslava pripremila se u kući kod mladoženje. Dolaskom pred kuću mlada se krsti i prebacuje jabuku preko kuće prepunu sitnih kovanica. Iza kuće su djeca koja hvataju istu. Kad bi prebacila jabuku na pragu kuće bi ju dočekalo malo muško dijete koje je darovala poklonom. Uzvanika na svadbi bilo oko 35. Svatovi su se kitili bijelom maramicom na kojoj je bio umjetni cvijet i s pribadačom bi se kačilo za rever sakoa. Kum bi se nakitio na lijevu i desnu stranu, a ostalim svatovima samo na lijevi ili desni rever ovisno je li oženjen ili slobodan. Mladenci su se darivali što s novcem što s poklonima. Mlada je svatove darivala ručnicima i čarapama. Taj običaj 
darivanja mlade i danas je održiv u Rakitnu. Novac bi mlada predala domaćinu kuće, a u njenom slučaju to je bio prasvekar. U to vrijeme imati 35 uzvanika smatralo se velikom svadbom. Gostilo se pjevalo i igralo uz harmoniku sve do zore. Mlada se ujutro morala po običaju ustati prva pospremiti sve po kući dočekati svekra i svekrvu, prasvekra i prasvekrvu, djeverove i zaove. Sa sobom u ruhu je donijela sobu koja je zamijenila prijašnje sanduke. Pored svoje robe donijela je i tkanih stvari, ruta, prostirki za stolice, zidne tapiserije, zidnjake, čupavce, pratnjaču, kudilju, vreteno, vunenu tkanu kabanicu, porculanskih servisa (koji su i danas jako očuvani i držim ih na selu u posebnoj vitrini), čaša, deka, posteljine, šerpi …. Dakle slično današnjem ruhu. Moja prabaka je bila sretna i sa sandukom ruha. Rodila je jedanaestero djece i odgojila petero žive. Baka Iva je bila jedna od najstručnijih žena u selu. Nije bilo stvari koju ona nije znala sašiti, oplesti, otkati. Ljudi su ju zvali da kuha po svatovima. Odgojila je šestoro zdrave djece. Pružila im obrazovanje i katolička načela. Živjela je 86 godina. Često je znala reći mučila sam se, ali moj Grgo i ja smo bili najsretniji na svijetu. A mama je druga priča. Nema te stvari koju ona ne zna napraviti. I ona je naslijedila obiteljsku tradiciju. Rodila troje djece, omogućila zajedno s ocem svoj djeci obrazovanje… Nažalost, selo je jako lijepo, a zapušteno i predano zubu vremena. Isto obiluje izvorima pitke vode. Čak su pronađeni i fosili školjki. Tu su kamene šume … Zbog ratnih dešavanja ’91. ugasile su se mnoge tvornice, rudnici u posuškoj i širokobriješkoj općini. Ljudi trbuhom za kruhom emigriraše opet u bijeli svijet. I oni koji ostadoše ne imaše uvjeta za život i oni se moraše seliti. Putna infrastruktura i nepovezanost je bila najveći problem. Nažalost kako stvari stoje, mnogi koji ostadoše će i umrijeti, a neće vidjeti asfalt! Rijeka Ričina je zarasla. Strujni vod je općenito jako loš ne samo u selu već i cijeloj Sutini. Nije se ništa mijenjalo od 1972. Što čovjeku ostaje osim u sanduk skupiti svoju robu i na konja uzjahati pa put ka nepoznatom, jer auto kroz selo provesti je veliki rizik. Žalosno je naglasiti kako je selo doživjelo ekspanziju i procvat 80.-ih godina, a u 2022. lagano umire. Da nije žalosno bilo bi komično! A što reći osim onoj našeg pozdrava „Pozdrav i sretno!“ Ipak nada zadnja umire!
Svekar i budući mladoženja došli su do njenog oca i zatražili blagoslov. To je bio ujedno i ugovor. Kako kaže po nju je došao njen muž Grgo, svekar Ante i kum s konjima. Kod mladinih su zamezili popili po čašu vina, „i na Široki Brig u crkvu da ih vinča pratar“. Na konja su natovarili sanduk s ruhom i preko brda novom domu uz pjesmu i bećarac. Zanimalo me što je u sanduk stavila. Pojasnila mi je kako je skoro svaka mlada, malo imućnija, imala svoj sanduk koji je imao svrhu ormara. Nije bilo garderobe kao sada. Sve je moglo stati u taj drveni sanduk. U ruhu je donijela vunenu kabanicu, dvije „kotule“ (suknje), dva-tri košuljka, kombinu (vunenan pletena podsuknja), vune čarape, dva“ šudara“ (krpe za glavu), jačermu (tkani vuneni duži prsluk), opanke misne-špagari i „biljac“ (gunj-tkani vuneni pokrivač). Za sobom je donijela uže, torbu, zobnicu, kudilju, dva arara i „dvi vriće“. Ako je koja mlada imala što platna izvezla bi koju platnenu maramicu bar svekru i svekrvi. Svekrva nije išla po mladu. Ona bi zajedno sa ukućanima spremila malo bolji ručak. Pitala sam ju, a što ste pripremali kao malo bolji ručak? Kaže obično su to bili „bareni kompiri“ i koji „edžek kuvana mesa“! Ako je bilo što suva mesa izrezalo bi se ili bi se napravio kiseli kupus s ovčijim butom da bi bio ukusniji.. Svatovi se nisu pravili kad je padalo kome na pamet već po zimi, kad je bilo manje posla. Zapamtila sam kako mi je pričala da se ujutro kao mlada trebala prva ustati. Oko četiri sata, kad prvi „pivac zapiva“. Prekrstila bi se i naložila vatru. Zatim bi otišla po vodu i stavila u kotao da se grije kako bi svekar imao toplu vodu da se umije. Uzela metlu i pomela kuću. U tom bi se i svekrva ustala i nju bi darovala s maramicom, jabukom i polila bi joj ruke kako bi se umila. Poslije se svekar ustao isto bi učinila i svekru. A djeverovima i zaovama bi nešto poklonila bar koju kocku šećera, maramicu ili voće. Malo imućnije mlade svoje zaove bi počastile malim ogledalcem i drvenim češljem. Svekrva „Mijaljiuša“ joj je dalje pokazivala kroz kuću što treba raditi. Kada su Galušina djeca stasala i došlo vrijeme da se žene i udaju, svatovi su bili malo veći. Moj djed jedinac oženio je moju baku Ivu jedinicu iz Marlovića kuće. Baka Iva u ruhu je donijela malo više jer su svatovi bili 17. veljače 1955. Tada je i cirkulacija prometa kud i kamo bila bolja u odnosu na 1920. Putna infrastruktura se razvijala. Domaćinstva nisu imala struju već petrolejke lampe ili garbitnjače. Većinom se palila luč kako bi se vidjelo večerati. Narod je od 1966. lagano migrirao na rad u Njemačku, a samim tim i selo je doživjelo ekspanziju. Baka mi je pričala kako je njen pokojni brat Cvjetan-Cvijo 1970. iz Njemačke dovezao motor, sad koliko se proslavio na istome ne znam. A 1972. došla je struja u selo. Da se vratimo na bakinu svadbu. Kako kaže u ruho je donijela dva puna sanduka. Njena majka pokojna Terka imala je zlatne ruke. Znala je vesti, plesti, presti, tkati. Kalila je vunu kako bi dobila boje. Kora od jasena bi se kuhala i u tu tekućinu potapala bi se vuna i tako bi se dobila tamna boja. Kuhanjem raznih biljaka dobivale bi se razne boje za vunu. Njen otac pokojni Marijan joj je napravio kudilju i vreteno. Na kudilju se vezala vuna i lagano izvlačila i upredala na vreteno. Donijela je i pratnjaču koja je služila kao sredstvo za pranje tkanine na izvoru ili u proljeće na potoku. Koliko sam zapamtila baka je donijela vunenu kabanicu, šudare, suknje, košulje, vunene čarape, terluke (posebne misne čarape koje su posebno ukrašene vezenim motivima i perlama) opanke špagare, opanke gumaše, „peškire“ svekru i svekrvi, vezene krpe, plahte, vezene jastučnice … Broj uzvanika se proširio imala je oko 15 svatova plus ukućani. U crkvu na obred vjenčanja išlo se u gornji kraj u samostan, jer crkve u Sutini nije bila sagrađena. Kod mladoženje se peklo janje, čak se i sarma radila. Gostilo se i pjevalo svu noć. Mlada nije spavala. Morala je svekru pomoći kako bi se umio i okiti ga poklonima, „peškir“, maramica i čarape, a svekrva je dobila vezene jastuke, maramicu i vezene čarape. Kako je pričala svakoj zaovi je navezla po jastuk. Poslije toga red je bio da i moja baka Iva ženi i udaje djecu. Tako se i moji roditelji odlučiše ženiti. Moj djed Grgo i otac Ivan dođoše ugovoriti i isprositi moju majku Ljubicu od njenog oca Ivana i majke Ruže. Za prošnju se tada pripremalo malo više ića i pića. Pravili su se kolači, oni tradicionalni, patišpanja, kuglice, čupavci s orasima, kiflice, slane pite, meza, ravni uštipci ili kako ih u selu zovu „privrte“, kruh, sokovi, janjeće pečenje. Na prošnju su došli djeverovi, svekar, prasvekar, kum, zaove i svi s mladine strane. Svadba je bila 15. siječanj 1978. Po mladu se došlo autom i odvezli se do u crkvu u Sutini kako bi se sklopio crkveni brak. Kod matičara brak se sklapao ranije. U crkvi ih je vjenčao don. Luka Mabić. Svadbena proslava pripremila se u kući kod mladoženje. Dolaskom pred kuću mlada se krsti i prebacuje jabuku preko kuće prepunu sitnih kovanica. Iza kuće su djeca koja hvataju istu. Kad bi prebacila jabuku na pragu kuće bi ju dočekalo malo muško dijete koje je darovala poklonom. Uzvanika na svadbi bilo oko 35. Svatovi su se kitili bijelom maramicom na kojoj je bio umjetni cvijet i s pribadačom bi se kačilo za rever sakoa. Kum bi se nakitio na lijevu i desnu stranu, a ostalim svatovima samo na lijevi ili desni rever ovisno je li oženjen ili slobodan. Mladenci su se darivali što s novcem što s poklonima. Mlada je svatove darivala ručnicima i čarapama. Taj običaj darivanja mlade i danas je održiv u Rakitnu. Novac bi mlada predala domaćinu kuće, a u njenom slučaju to je bio prasvekar. U to vrijeme imati 35 uzvanika smatralo se velikom svadbom. Gostilo se pjevalo i igralo uz harmoniku sve do zore. Mlada se ujutro morala po običaju ustati prva pospremiti sve po kući dočekati svekra i svekrvu, prasvekra i prasvekrvu, djeverove i zaove. Sa sobom u ruhu je donijela sobu koja je zamijenila prijašnje sanduke. Pored svoje robe donijela je i tkanih stvari, ruta, prostirki za stolice, zidne tapiserije, zidnjake, čupavce, pratnjaču, kudilju, vreteno, vunenu tkanu kabanicu, porculanskih servisa (koji su i danas jako očuvani i držim ih na selu u posebnoj vitrini), čaša, deka, posteljine, šerpi …. Dakle slično današnjem ruhu. Moja prabaka je bila sretna i sa sandukom ruha. Rodila je jedanaestero djece i odgojila petero žive. Baka Iva je bila jedna od najstručnijih žena u selu. Nije bilo stvari koju ona nije znala sašiti, oplesti, otkati. Ljudi su ju zvali da kuha po svatovima. Odgojila je šestoro zdrave djece. Pružila im obrazovanje i katolička načela. Živjela je 86 godina. Često je znala reći mučila sam se, ali moj Grgo i ja smo bili najsretniji na svijetu. A mama je druga priča. Nema te stvari koju ona ne zna napraviti. I ona je naslijedila obiteljsku tradiciju. Rodila troje djece, omogućila zajedno s ocem svoj djeci obrazovanje… Nažalost, selo je jako lijepo, a zapušteno i predano zubu vremena. Isto obiluje izvorima pitke vode. Čak su pronađeni i fosili školjki. Tu su kamene šume … Zbog ratnih dešavanja ’91. ugasile su se mnoge tvornice, rudnici u posuškoj i širokobriješkoj općini. Ljudi trbuhom za kruhom emigriraše opet u bijeli svijet. I oni koji ostadoše ne imaše uvjeta za život i oni se moraše seliti. Putna infrastruktura i nepovezanost je bila najveći problem. Nažalost kako stvari stoje, mnogi koji ostadoše će i umrijeti, a neće vidjeti asfalt! Rijeka Ričina je zarasla. Strujni vod je općenito jako loš ne samo u selu već i cijeloj Sutini. Nije se ništa mijenjalo od 1972. Što čovjeku ostaje osim u sanduk skupiti svoju robu i na konja uzjahati pa put ka nepoznatom, jer auto kroz selo provesti je veliki rizik. Žalosno je naglasiti kako je selo doživjelo ekspanziju i procvat 80.-ih godina, a u 2022. lagano umire. Da nije žalosno bilo bi komično! A što reći osim onoj našeg pozdrava „Pozdrav i sretno!“ Ipak nada zadnja umire!
 |
OdgovorProslijedi
|
