Mala moja zna li tebi ćaća tko ti pod prozore svraća?
Ne zna diko ni mater ni ćaća ‘ko mi pod prozore svraća!
Koritsko ćosanje
Nazad sto godina nije bilo kafića kao danas gdje bi se momci i „divojke“ sastajali i upoznavali. „Divojke“ su bile patrijarhalnog tvrdog karaktera čiji je ponos bio veći, a nerjetko i jači od same ljubavi. Za istu bi se momak morao dobro namučiti kako bi ju osvojio. Potencijalne udavače su bile djevojke od 16 pa do 20 godina. Sve preko su bivale stare cure i za udaju im je jedina šansa bio udovac. Mladići bi obično zamjerali djevojke na dernecima ili poslije mise. Dobro bi se raspitali „od čijih je kuća“ i odakle je. Poslije večere momci bi znali prepješačiti i dvadeset kilometara kako bi otišli „divojci“ na „ćosanje“.
Jedan svjedok prepričava kako je iz Korita išao na silo u Bugojno kod Anđe Pavković. Upoznao je i njene roditelje. Kad bi došao strogo bi Anđa bila pod ćaćinim ili bratovim nadzorom. S njom nisi mogao nasamo popričati. Kaže kako je Anđa bila lijepa, pametna i skromna, ali daleko bilo ići na silo. Upoznaje Maru na derneku u Britvici koja je bliže i na kraju ju je oženio. Nastavlja, bila je misa na groblju, a on je otišao s namjerom da „zamiri kakvu divojku“. Mara je tada imala 17 godina i bila s majkom u društvu. Očima su se pogledali i odmah je zatitrala ljubav u njegovu srcu. Raspitao se o Mari ono osnovno gdje joj je kuća, ko su joj mater i ćaća. ….
Poslije večere odlazi u Britvicu kako bi Maru osvojio. Prvu večer je lupao na prozor i dozivao, ali od Mare nije bilo „avaza“. Vratio se kući. Navodi kako nije odustajao. Za tri dana opet pođe do Marine kuće i nakon dužeg kucanja javi se. Kaže: „Mara je ne mogu bolan otvoriti od ćaće i matere, dođi drugi put“. Tako opet se vrati kući bez sila i viđenja Mare. Nije odustajao nakon par dana opet ode do Mare i kuca. Mara nije progovarala. On kroz prozor zavika: Mare ako ne otvoriš sad više ti nikad neću doći! Za kratko vrijeme “oškrnu” pendžer i reče: Ma bolan boli me glava ne mogu pričati, a odakle dolaziš i kako se zoveš“. Tu se predstavio, ali samo nakratko. Mara je bila igrač i morao se po njenom voditi razgovor. Rekla je samo kako se zove i slušala moju isto šturu besidu! Nisam se ni ja otvarao i ja sam bio igrač, reče! Rekao sam joj kako ću doći drugi put da se vide. Rekla je samo: „dobro“ i zatvorila pendžer. Išlo se makadamom, kroz šumu, gazio se snijeg kako bi se vidjela „divojka“ na sat vremena. Mladići bi za jednu noć hoda od lošeg puta poderali opanke špagare. Veli kako se nije puno na upoznavanju pričalo. Jer ako se otvoriš ne valja, otpadaš u startu. Neke žene bi ćosale s više momaka, ali bi im se to odbilo od glavu. Obično bi takve ostajale stare cure i ne bi se nikad udale na vrime. Upitala sam da se nose sad opanci špagari i da se opet pješači do“ divojke“ kako bi se u današnje „vrimine“ potrošili špagari? Odgovorio mi je bez razmišljanja brže nego što je pripovjedao o Mari! Sad je put lošiji. Prije je bilo i ledine, a sad sami kamen na kamenu! Trebali bi mi dvoji opanci do Britvice za otići i vratiti se! Toliko o koritskoj infrastrukturi 21. stoljeća i putu R419! Dalje navodi kako se za Marinu naklonost borio skoro dva mjeseca. Nakon dva mjeseca dozvolila mu je da joj priđe bliže dok je čuvala stado ovaca. Poslije toga nisu ćosali dugo, otišao je pitati Marinu ruku njenog oca Stipe i oženili su se.
Baka mi je pričala kako je imala dosta udvarača i da se udala od 17 i pol godina. Moj djed kad je došao iz vojske bio je očit i lijep momak, a potječe iz obitelji koja je bila primjer. Oni su se znali od prije iz viđenja jer su živjeli u istom selu. Nakon kraćeg viđanja rekao joj je: bi li se ti udala „zame“. Pričala mi je kao se prepala i rekla kako ona je nije za njegovu kuću rekavši mu još vi ste bogatiji ‘ko zna bi li me tvoji i primili. On je rekao ne sekiraj se ti za to i ubrzo smo se oženili.
Kako mnogi navode bilo je retorike na pendžerima. Jedni su zapomagali kako je hladno i da su se stopili. Okrenula krupa, hladna bura, pusti me unutra kako bi se „divojka“ smilovala i otvorila vrata Nadalje pripovijedaju kako je blizu ognjišta ili u „divojačkoj“ sobi bio drveni sanduk na kojem su momci mogli sjesti, ni makac dalje. A bilo je i djevojaka koje su bile nedohvatljive i tražile baš strpljenje od momaka. Govorile bi: „ne mogu sada dođi drugi put“, „Ne daju mi ćaća i mater“, „Ujtra rano moram za Mostar ili u planinu“, „Nisan ja za te, traži bolju curu“. Što bi momci bili uporniji i sposobniji prije bi zadobili naklon „divojke“.
Sve se odvijalo na romantičan način uz svjetlo petrolejke ili garbitne lampe. Mladić dok bi sjedio na drvenom sanduku ili tronošcu zapitkivao bi „divojku“ ima li udvarača, a ona sve da ga je i imala izgovarala bi ne. Samo ćosanje predstavljalo je bolje upoznavanje s potencijalnim mužem ili suprugom. Na kraju ćosanja bi se pozdravili i mladić bi otišao kući. Poslije tih ćosanja-upoznavanja sastajali bi se javno poslije mise i na dernecima. Za njih bi znali i seljani. Kada bi mladić ostavio kojim slučajem „divojku“ i ponizio ju to bi bila osuda cijelog sela i šire i smatralo se velikim „grijom“. Stariji bi govorili muškim nasljednicima: „Ne daj Bože da te divojačka suza snađe, bolje bi ti bilo da te crnostrik u proliće ujde!“
Pjevali su se i razni napjevi i s muške i ženske strane. Neki su: „Oj divojko moja znade li ti ćaća ko ti pod prozore svraća? Oj divojko moja ko ti srce krade jel’ ti mater znade“ „Oj diko moja ne zna ni mater ni ćaća ko’ mi pod prozore svraća“ Oj zorice jel’ ti žao noći ko meni od divojke poći“ „Mene moja mater rodila u zoru da joj budem cviće na prozoru“ „Moj se dika konjem po selu vozika, a ja jadna sama u brdu kod koza“ …
Kad poredimo ovo udvaranja i današnje, sve je nekako drugačije i iskrivljeno. Nema više one ženske drskosti i patrijarhalnog ponosa. Današnja žena je nekako preuzela ulogu muškarca, a pravi muškarac koji se bori za naklonost žene nestaje. Sve je nekako izgubilo svoj smisao i čar muško-ženskih odnosa. Valjda je došlo to novo raspojasano vrijeme, gdje smo se prilagodili istome! Pozdrav i sretno
