Neću umrijet, pre’ću preko vode,
Kad i mjesec što usamljen vrluda.
Na toj cesti svetosti i bluda,
Neke duše cijelog vijeka hode
Kad ne bude žara ni damara,
Ne budite usnule mi jave.
Nek’ se spuste one magle plave,
Nek mi trava kraj bedara spava.
Kad se zadnje magle spuste,
I sve tuge kad se zbroje,
Vjetri mrzli pjesmu kad zauste,
I sve prođe,
A bilo je moje…
Sa obzora kada padne zora,
U taj časak po’ću do slobode.
I nek’ bude to što biti mora,
Neću umrijet, pre’ću preko vode.
Mirjana Barać
