Ima jedna pjesma
koja već dugo živi u meni.
Kroz moje misli, trenutke,
kroz vene teče.
Svaki put kada zapisati sam htio
drhtale su ruke, srce je tuklo,
a na lice i suze i osmijeh.
Treba naći rime opisati to ime.
Čudesna blagost samo biva
u takvog ljudskog diva.
Oči , pogled koji ništa ne skriva,
blagost kroz riječi, osmjeh…
Ta neobična dobrota širila se svud,
kao cvijeće u proljeće.
Kad je bila vojna
on je bio bojna, bio sloboda
bio je vod, čovjek, rod!
Kada je njegova krv po tlu tekla,
šaptao je molitvu što mati mu je rekla.
Ima takvih ljudi takvih divova
što ih njihova skromnost, tišina
plemenitost i dobrota ka zvijezdama vode
a narod ih pamti kao svjetionike slobode.
Čovjek, sloboda, dobrota,
vod, bojna, vojna,
uspomena jer bio je Dika
Ivica Mioč zvani Ika
