Stan za haškog osuđenika Ivicu Rajića kupljen je sredstvima MORH-a
General HV-a i HVO-a Ljubo Ćesić Rojs danas se pojavio u Splitu kao svjedok na suđenju kolegi generalu Anti Jelaviću, kojeg USKOK tereti za ratno profiterstvo i zlouporabu položaja ovlasti, odnosno, da je kao pomoćnik ministra obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, koja se te 1996. financirala izravno sredstvima MORH-a, bez pravnog osnova donio pisanu odluku da se trgovačkom društvu iz Opuzena isplati 739.081,41 kuna za stan od 90 kvadrata na Blatinama kojeg je u vlasništvu dobio Ivica Rajić, 2003. uhićen u Splitu i prebačen na suđenje u Haag gdje je dobio 12 godina zatvora za ratni zločin u Stupnom Dolu.
Po Rojsu, Jelavić nije imao izbora.
‘Trebalo bi ga objesiti za prvo drvo da nije riješio stambeni problem Ivice Rajića. Ja bih ga riješio! Bio bi kažnjen, razriješen bi bio, a možda bi završio i u zatvoru. Franjo Tuđman je to mijenjao kao čarape. Pa mene su proganjali radi Rajića, da sam mu ja dao ime Viktor Andrić. Po kazni sam otišao u Sabor u hladovinu na plaću od 20 tisuća kuna, a nikada nije podignuta optužnica. Trajalo je to deset godina dok istražni sudac nije donio rješenje o obustavi postupka’, kazao je Rojs negdje pri kraju gotovo dvosatnog svjedočenja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Htio je Rojs puno toga kazati političkim okvirima i situaciji koja je vladala u doba kada je dobio nalog da se haškim optuženicima riješi stambeno pitanje, no išao je preširoko pa ga je sutkinja više puta upozorila, a na kraju i opomenula.
Rojs je na početku rasprave rekao kako se probijao 15 sati kroz mećavu iz Zagreba. Pomagao je vozilima koja su zapela, a javio se i ministru Butkoviću da zatvori cestu zbog nemogućih uvjeta.
‘Jednom Tuđmanov general, uvijek Tuđmanov general’, kazao je Rojs, koji je prvog predsjednika i ratnog ministra Gojka Šuška danas često spominjao i isticao njihove velike zasluge. Priložio je i Izvješće predsjednika Tuđmana o stanju države i nacije s početka 1996. godine u izdanju Generalskog zbora.
‘Ja sam to otiskao da se ne zaboravi jer su ovi partizani sve uništili…’, kazao je. Neće to biti i posljednja opservacija tog tipa.
Rojs je još 2012. ispitan u USKOK-u u vezi Jelavićevog slučaja.
‘Sjećam se, kako ne bih. Ostajem do zareza pri tome’, kazao je Rojs.
Tom prilikom je rekao da je Ivica Rajić 1994. po zapovjedi Franje Tuđmana došao u RH s obitelji. Rajić je, tvrdi Rojs, imao velike zasluge za obranu enklave Kiseljak.
‘On je za većinu ratni heroj, a osuđen je u Haagu. Svim haškim optuženicima riješen je boravak u Hrvatskoj jer je u BiH postojala opasnost da budu likvidirani’, kazao je.
Riješeno im je i stambeno pitanje, a odluku je donio politički vrh. Odluke, međutim, nema u pisanoj formi. Rojs kaže da je bio rat i da nije bio trenutak za pisane zapovijedi jer bi se izgubila država. Nije se moglo dogoditi ta se dobiju dva stana, tvrdi.
U kabinetu ministra obrane Gojka Šuška bio je spona sa zapovjednicima hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini. Na papiru na kojem je Jelavićev potpis, nema njegovog potpisa, već samo stoji da je dao suglasnost.
‘Ne znam jesam li potpisao, ali spreman sam danas potpisati. Stambena komisija vodila je evidenciju o ljudima koji su došli iz BiH, a pogotovo onima koji su došli iz JNA. Franjo Tuđman im je obećao da će im prevesti činove i da će biti stambeno zbrinuti’, kazao je Rojs te ponudio širi geopolitički kontekst.
‘U Srednjoj Bosni branila se Hrvatska. Da je to palo, pali bi Split i Šibenik, Dubrovnik da ne govorim. Kada se Rajić preselio u Hrvatsku, smješten je u Duilovo. Primljen je kao djelatna vojna osoba, on i supruga. To vam je sve istina, kao Evanđelje. Ja sam vam hodajući kompjuter’, kazao je Rojs.
Potvrdio je da je davao suglasnosti za kupnju stanova i ostalim haškim optuženicima.
‘Tko je donio odluku?’ zanimalo je sutkinju.
‘Politika je bila državna. Mi smo ih skrivali u Baškom Polju, kada bi bila donesena odluka o izručenju, ja bih ih ispraćao i dovodio svećenika da ih ispovjedi’, prisjetio se Rojs.
I potom dodao.
‘Moja arhiva zakopana je 15 metara duboko. Kada to izađe, povjesničari će morati ponovno pisati knjige. Po tadašnjim zakonima, omogućena je haškim optuženicima kupnja stana da su obitelji osigurane, dok oni brane Hrvatsku. Nisu dobili samo stanove, nego i mirovine. To je bilo tako dok je Tuđman bio živ’, kazao je Rojs.
Imao je i osobne kontakte s Jelavićem.
‘Kako ne. Ništa ti ljudi nisu napravili bez mog znanja’, rekao je Rojs.
Rajića je, pak prvi put sreo kada su izvlačili Židove iz Sarajeva.
‘Donijeli smo pola milijuna maraka. To je predano Srbima’, prisjetio se Rojs.
Kaže da je sastanak haških optuženika s ministrom Šuškom bio organiziran u plavom salonu.
‘Svi su bili. To je bila jedna strašna tragedija. Ljudi su izručeni da se hrvatska država ne optuži’, kazao je Rojs.
Teško se mogao obuzdati te je stalno iznosio svoje političke ocjene.
‘Pet dana mogu govoriti istinu. Pet dana bez vode. Ja sam vojnik. Meni je žao što se sada radi’, pojadao se.
Je li ministar Šušak tražio neke šire informacije, pitala je sutkinja nakon što je Rojs kazao kako su u trenutku sastanka svi haški optuženici već bili zbrinuti.
‘Tada smo imali državu u rukama, a ne kao sada. Znao je i gdje se nalaze. Bili su pod nadzorom MORH-a. Kada bi se donijela odluka, isporučili bi ih Haagu. Bio je veliki pritisak. Svi su izručeni osim Ivice Rajića jer se nije smio sastati s Tihom Blaškićem u Haagu. To za Hrvatsku ne bi bilo dobro. To su ocijenile sigurnosne službe.
Ivica Rajić je bio kooperativan do 2000. dok je bio živ predsjednik svih Hrvata. Odlazak u Haag nije bio uvjet za njegovo stambeno zbrinjavanje. Uvjet je bio da se mora skloniti iz Središnje Bosne da nam tamo ne radi probleme. Svi su bili sklonjeni u odmaralište Baško Polje, osim Daria Kordića koji je jedini bio skriven u Jasenicama kraj Maslenice jer smo mi tamo tada radili auto cestu. Ni supruga mu nije znala gdje je’, kazao je Rojs.
Kupovina stanova za ostale?
‘Svi su riješeni na isti način. Pa ja bih ga udavio rukama da nije to riješio’, počeo je Rojs želeći uvjeriti u nevinost optuženog Jelavića, no potom se opet vratio na omiljenog predsjednika.
‘Bez Tuđmana nitko nije mogao potpisati ni kilo trulih jabuka…’, kazao je Rojs.
Sutkinja je bila nezadovoljna svjedokovim odgovorima.
‘Pitam koliko mi je sati, a on mi odgovara da pada kiša…’, požalila se.
Rojs je kazao i kako je Hrvatska financirala Herceg Bosnu, ali da je Ministarstvo obrane imalo i vlastitih izvora financiranja.
‘Jedna se država pravila 91’, komentirao je.
Podsjetio je kako je usmeno naredio plaćanje 600 tisuća dolara odvjetniku Davidu Rivkinu koji je u Haagu zastupao Hrvatsku.
‘Ja sam bio u vrhu vrhova. Zato me i progone uskoci i poskoci. Postojala je usmena zapovijed Gojka Šuška koju sam ja prenio Anti Jelaviću da se određena sredstava iskoriste za kupovinu stana, a i za ostale je tako bilo. Di bi završili da smo imali pisane zapovijedi? Bio je ratni ustroj. Ante je rješavao sve to u Grudama. Tako je bilo sve do početka 1998. i mirne reintegracije’, kazao je Rojs.
Potom je govorio o Centru za pomoć haškim optuženicima i trgovačkom društvu Monitor, kojeg je predstavio kao pandan RH Alanu u Hrvatskoj.
‘Pravili smo aukcije kako bi prikupili sredstva za pomoć. Sve je bilo uredno do 2000. godine, a onda je uša đava. Monitor nikome nije sredio stan, ali je opremio SOA-u vozilima. Kupili smo avion Challenger s kojim se Plenki danas vozi. Rekao sam Plenkiju da ću stavit zabilježbu na avion’, otkrio je Rojs.
Kaže da su svi sve znali, a danas se prave ludi. Prisjetio se i kako je Miroslav Šeparović, danas predsjednik Ustavnog suda, a u to doba na čelu HIS-a, rekao Jelaviću da treba podmiriti račune za troškove odvjetnika u Haagu.
‘Znam sve, kako ne bih znao…’, nije mogao Rojs sakriti svoje oduševljenje dobrom memorijom i bogatom bankom podataka.
Opet je time izazvao nezadovoljstvo sutkinje pa je osjetio potrebu da joj se obrati.
‘Draga predsjednice sudskog vijeća, ja sam tako topao…’, obrazlagao je Rojs, a potom objasnio da su po državnoj odluci stambeno riješeni svi haški optuženici, i to po internom aktu MORH-a.
‘Svi koji su došli iz JNA, riješeno im je stambeno pitanje. I Agotiću i Tusu, pa tako i Ivici Rajiću, kojeg je još ranije trebalo zbrinuti’, kaže Rojs kojem nije jasno o kakvoj se šteti ovdje radi.
Pitan je da li je Jelavić mogao donijeti odluku o zbrinjavanju samostalno.
‘Imao je diskrecijsko pravo, ali nije ništa napravio bez našeg znanja’, kazao je Rojs dodavši da je sva logistika u Kninu išla preko Jelavića.
‘Šušak je znao sve. Znao je iz kojeg žbuna iskoči mačka, a di neće ovo znati’, rekao je Rojs.
Branitelj Joško Čeh pitao je da li se znalo gdje je Ivica Rajića nakon što je optužen.
‘Sve smo znali do 2000., a onda je đava uša u Hrvatsku’, slikovit je bio svjedok.
Odgovorio je i na pitanje tužiteljice Daire Barović.
‘Jelavić je rješavao i stanove u Mostaru. Svake godine je podnosio financijsko izvješće Gojku Šušku. Jedan je bio ministar, danas su sve tetke. Izdaci su se vodili pod stavkom specijalne postrojbe’, kazao je Rojs.
Tužiteljica je pitala je li bilo uobičajeno da se zapovjedi donose usmeno.
‘Bio je ratni ustroj, 1998. počinje mirnodopski ustroj. Do tada smo morali štititi Hrvatsku. Imali smo 12 tisuća ljudi u Bosni, a ovi partizani napadaju i pitaju što su tamo radili. Zato smo žrtvovali ove jadnike iz Herceg Bosne. Ja bih se rasplakao kada vidim što rade. Koliko imamo veleizdajnika. Rajić će sigurno ostvariti pravo na mirovinu. Kordić nema mirovinu. To je zločin, to je strašno’, jadao se Rojs nad tužnom sudbinom haškog osuđenika za ratni zločin.
Članica sudskog vijeća imala je pitanje za svjedoka. Je li u vojsci postoji razlika između pisane i usmene zapovijedi i postoji li obaveza da se ranija usmena zapovijed prevede u pisani oblik?
‘Ne, izgubili bi državu. Partizanski generali pišu knjige jer ne znaju kako je bilo na terenu. Nije bilo pisane zapovijedi za Zimu 94.’, odgovorio je Rojs.
Jelavić ga je pitao je li u završnim operacijama dobivao pisane ili usmene zapovijedi.
‘Sva logistika je išla preko njega. Usmene zapovijedi’, kazao je Rojs.
Suđenje se nastavlja u travnju, a poziv za svjedočenje dobit će supruga Ivice Rajića.
