Barbara Degen rođena je Hercegovka djevojačkog prezimena Ivanković koja se nakon završenoga Medicinskog fakulteta u Mostaru odselila u Švicarsku gdje je završila specijalizaciju i radeći u kantonlnoj bolnici upoznala svog supruga Christiana, također liječnika interne medicine i rođenog Švicarca, a sada su doselili u Split.
– Oglas –
Rođeni na isti dan, 5. studenoga, zajedno su u Splitu sa svoje dvije kćeri i obiteljima iz Hercegovine i Švicarske proslavili rođendan, ona tridesetsedmi, a on četrdeseti. Prenosimo intervju s Barbarom Degen koji je objavio Časopis Matica.
Rođeni ste u Hercegovini, ali ste od ranog djetinjstva mijenjali prebivalište?
– Rođena sam na Širokom Brijegu, no već nakon par godina kada je otac krajem 80-ih otišao raditi u Italiju, s majkom sam se preselila u Čitluk kod majčinih roditelja. Tijekom rata 90-ih u dva navrata smo mama, mlađa sestra i ja živjele s tatom na sjeveru Italije u gradu Vicenza (između Verone i Venecije). Iz tog perioda se sjećam kako tada u Italiji nije bilo puno stranaca, u Vicenzu smo bili jedini i jako smo lijepo bili prihvaćeni. Gimnaziju sam završila u Čitluku, a Medicinski fakultet u Mostaru.
– Oglas –
Nakon završenog fakulteta odlučili ste preseliti u Švicarsku. Koji su razlozi odlaska i kako ste se snašli?
– Tijekom studija sam bila u vezi s mladićem iz Hercegovine koji je živio u Švicarskoj, pa je to bila veza na daljinu. Po završetku mog studija morali smo odlučiti tko će se kome preseliti. Tako sam ja otišla u Švicarsku kod njega. Najprije sam upisala intenzivni tečaj njemačkog jezika te nedugo zatim našla posao kao student na praksi u Menzikenu, kanton Aarau. Početak je bio dosta težak, ja sam još učila jezik, a švicarski njemački se razlikuje od standardnog njemačkog jezika. Kako sam radila na kirurgiji, pola dana bih provela u operacijskoj sali gdje se radi i priča pod maskama. Bilo mi je jako teško razumijeti o čemu se priča kako bih se mogla snaći. No relativno se brzo, kada gledam sada retrospektivno, to preokrenulo. Već nakon 3 mjeseca zaposlili su me kao specijalizanta. Moram ovdje spomenuti liječnicu Slavu Kraljević, rodom s Kočerina u Hercegovini, koja mi je jako puno pomogla da čim prije prebrodim jezičnu barijeru i savladam način funkcioniranja zdravstvenog sustava. Nakon par godina, kada se u međuvremenu i veza radi koje sam došla u Švicarsku raspala, prešla sam raditi u drugu bolnicu Kantonsspital Aarau na Klinici za interne bolesti.
– Oglas –
Jeste li ondje upoznali supruga Christiana?
– Da, tamo sam nakon nekog vremena upoznala Christiana, koji je također bio liječnik internist na specijalizaciji, samo je on bio na kraju svoje specijalizacije. S Christianom je odmah bio jako dobar osjećaj. Puno smo radili, bilo nam je lijepo i tada nismo razmišljali o vjenčanju. Međutim, dogodilo se da sam neplanirano ostala trudna. Možda će zvučati smiješno, ali tada me ulovila mala panika. Ne zbog trudnoće, nego kako ću reći roditeljima da sam trudna, a da se nisam udala?! Tada sam imala 30 godina, već 4 godine živjela i radila sama bez obitelji u bijelom svijetu, ali što će reći roditelji i baka u Hercegovini bilo mi je jako važno. To je konzervativna sredina, poštuju se stare vrijednosti, moli se Boga svaki dan u šest sati navečer i dan danas kada bake više nema. Puno mi je značilo njihovo odobravanje, kada su pokazali da im je drago, da su oni sretni ako sam ja sretna. Posebno me iznenadila bakina pozitivna reakcija. Nisam ja mislila da će ona mene nagrdit, ali isto da mi nikako neće ni u jednom trenutku predbacit ipak me ugodno iznenadilo. Tri godine nakon rođenja prve kćeri Noemi rodila nam se i druga kći Nika. Kako je Christian za drugu specijalizaciju uzeo intenzivnu medicinu i tada je bio u Bernu na Sveučilišnoj bolnici, često je dolazio kući opterećen tragičnim pričama i situacijama. Bilo je to vrijeme lockdowna kada čovjek počne preispitivati sebe i svoj život. Tada smo jedan dan, usred tjedna, odlučili vjenčati se. Samo mi, djeca i kumovi. Sve skupo sedmero s matičarom. Kako su restorani bili zatvoreni radi pandemije koronavirusa, svadbenu večeru smo naručili kući ipak iz malo boljeg restorana. I tako smo se mi neromantično pred Božić vjenčali nakon rođenja drugog djeteta.
Jesu li Vaše kćeri i prije dolaska u Hrvatsku govorile hrvatski jezik?
– Hrvatski jezik je dio mene i logično mi je bilo da sa svojim kćerima pričam hrvatski. Stoga sam se trudila u svakoj prilici učiti ih hrvatski jezik. Nakon rođenja prve kćeri Noemi svojim izborom sam manje radila u bolnici, u smislu da sam samo tri radna dana u tjednu radila kako bih mogla biti više s djetetom, jer tamo radni dan traje 12 do 14 sati. Također, objema je puno pomoglo što je moja mama zadnjih 9 mjeseci u Švicarskoj prije povratka u Hrvatsku bila kod nas i pričala s njima hrvatski. Mama je imala težu fazu u životu i dobro joj je došla promjena, a meni je dobro došla pomoć kako bih mogla raditi i koordinirati poslove oko preseljenja u Hrvatsku. Nisam ni u ludilu mislila da je to toliko posla i ne znam kako bih sve stigla obaviti da mama nije bila s djecom. Taj period s mamom im je dao onaj buster hrvatskog, pogotovo Niki kojoj je bilo dvije godine. Ona je toliko upila hrvatskog da sada kad smo došli u Nike svi padeži štimaju. Kod Noemi se osjetio naglasak jer je ona ipak išla u vrtić u Švicarsku.
Jeste li bili uključeni u neke aktivnosti hrvatske zajednice u Švicarskoj?
– Sigurno nisam onoliko koliko sam željela i mogla, iako me i Christian na to poticao. Liječnički poziv i neuredni stil života s dežurstvima uz obiteljske potrebe i obveze ne ostavlja puno slobodnog vremena za aktivno uključivanje. Svakako nezaobilazna je Hrvatska katolička misija u Solothurnu, kao središte koje okuplja sve nas Hrvate nedjeljom na sv. misi i organizira razne duhovno-kulturne sadržaje. Odlazila sam s djecom na proslavu sv. Nikole ili samo se javiti fra Šiti Ćoriću s kojim me vežu i čitluška poznanstva. Od samog osnutka, 2021. godine, članica sam udruge Croatian-Swiss Young Professionals Association (CSYPA) koja okuplja mlade talente hrvatskog porijekla uglavnom akademski obrazovane iz kulturnog, sportskog, ekonomskog, financijskog i institucionalnog svijeta koji imaju odnose s obje zemlje. Jedan od ciljeva je omogućiti mladim ljudima hrvatskog porijekla lakše snalaženje i integraciju u švicarskom društvu, ali i ukazati im na mogućnostima života i ulaganja u Hrvatskoj. I dalje namjeravam sudjelovati u aktivnostima Udruge, samo iz Hrvatske.
Je li proces povratka izazovan da ne kažem težak?
– Proces je zaista dosta težak. Koliko god se čovjek pokušava pripremiti, to je puno više posla nego što čovjek misli. Ali mislim da je vrijedno pokušati i da je vrijedno doći. Pogotovo ako je netko vođen back to the roots i ako ima ambiciju raditi i živjeti „normalan“ svakodnevni život. Ja mislim da je to ovdje moguće i da je to ovdje u jako lijepom balansu.
Zašto ste odabrali baš Split ?
– Važno nam je bilo da se i Christian može što bolje integrirati u život ovdje. Kako se bavi intenzivnom medicinom u startu nam treba veća bolnica, za bavljenje znanstvenim radom Sveučilište i/ili Medicinski fakultet i samim time ostaje malo opcija, Zagreb ili Split. Mi smo redovito dolazili avionom do Splita kada bi išli k mojoj obitelji u Hercegovinu i tada smo često znali ostati u Splitu barem dan-dva ili pri dolasku ili pri odlasku. Mogućnost da se oboje razvijemo i u profesionalnom i društvenom životu, more, ugodna klima i nadomak Hercegovine faktori su koji su presudili da to bude Split.
Liječnik ste internist. Koja je Vaša uža specijalnost i jeste li već našli posao u Splitu?
– Posljednje tri godine u Švicarskoj bavila sam se palijativnom medicinom kao internist. O palijativnoj medicini sam počela razmišljati kada mi je prva baka umrla i od tada osjećam potrebu pomoći vulnerabilnim skupinama. Prvotno sam mislila biti internist pa u zrelijoj dobi se početi baviti palijativom medicinom, no nakon rođenja drugog djeteta sam vidjela da možda s palijativnom mogu naći kompatibilniji način života. U Švicarskoj je palijativna medicina posebno zastupljena kao subspecijalizacija, dok u Hrvatskoj još uopće ne postoji crno na bijelom.
Još prije dvije godine kada smo pripremali teren za povratak stupila sam u kontakt s Markom Rađom, ravnateljem Doma zdravlja u Splitu, koji je bio jako pristupačan, otvoren i spreman pomoći kako bismo lakše prebrodili birokraciju, ali i ostale izazove koje preseljenje i organizacija života nose sa sobom. Već u rujnu sam počela raditi u Domu zdravlja Split, u mobilnom palijativnom timu s još dvije liječnice i tri medicinske sestre. Preko dva koordinatora, magistre sestrinstva, primamo prijave palijativnih pacijenata i obilazimo ih po cijeloj županiji (od Trogira do Makarske, Imotskog, Sinja, Vrgorca…) Zadužene smo i za Hospicij Matošić koji je otvoren prije godinu dana. Radi se o stacionaru doma zdravlja samo za palijativne pacijente.
Kako ste se prilagodili načinu života i rada u Hrvatskoj, koji su najveći izazovi s kojima se susrećete?
– Mislim da smo se dosta dobro prilagodili, nekad mi se čini da se Christian u dosta stvari bolje ili brže prilagodio od mene. Mene birokracija i obim korespondencije nekad izbaci iz takta, a Christian je očito došao ovamo s pretpostavkom da će sve to trajati godinama, on se u to uživio i njega to često ne smeta. Pomaže tu i činjenica što ne razumije sve, a niti ja ne prevedem apsolutno sve.
Ja sam na poslu jako lijepo prihvaćena, iznenadili su se da sam kao mlada liječnica specijalist došla iz Švicarske raditi u Hrvatsku. Radimo u struci koja u Hrvatskoj tek nastaje, ne postojimo u kolektivnom ugovoru što zna stvarati probleme u poslu, organizacijske i financijske prirode. Ponekad mi se teško prilagoditi uvjetima i zadanim okvirima u kojima se mogu kretati i žao mi je što sustav nije bolje organiziran. Palijativnu medicinu ne možeš raditi bez palijativnog tima u koji spada liječnik, sestra, psiholog, duhovnik, socijalni radnik i fizioterapeut. Pokušavamo zadovoljit potrebe naših pacijenata, po kućama to donekle i funkcionira, no kada ti pacijenti dođu u stacionar po važećem zakonu o primarnoj zaštiti dom zdravlja ne može recimo zaposliti fizioterapeuta, psihologa ili socijalnog radnika. Znači sve ono što je Andrija Štampar davnih godina etablirao i što je zapravo avangarda za ono vrijeme, ali i za današnje je ukinuto. To je dio koji me razočara i ponekad isfrustrira.
S druge strane koje su prednosti života u Hrvatskoj koje su u konačnici i potakle vašu odluku o preseljenju?
– U Hrvatskoj mi je taj work-life balance puno bolji. U Švicarskoj sam radila posao koji volim, ali još više volim svoju djecu. Stalna potreba za kompromisom u ovoj fazi života je nešto što sam priželjkivala da ovdje bude drugačije. Radim pet dana u tjednu, odradim svoj posao i duže po potrebi ostanem na poslu i često još čitam i educiram se želeći da zaživi ta palijativna medicina. Kad to završim ja odem svojoj djeci koja su u međuvremenu bila u vrtiću, vidim svog muža i mogu nešto uraditi. To je ono što mi se ovdje sviđa, balans u životu da možeš raditi, biti liječnik i kad završiš svoj posao imaš i dalje dovoljno vremena u danu biti žena, majka, kćerka, prijateljica…. Toga tamo nema, barem ne u mojoj struci. I to je nešto što nije vrijedno zlata nego je vrijedno života. Ja živim sad, moja su djeca mala sad, ja radim sad, a ne tek sa 65 kad mi djeca odu. Paradoks je da mi je plaća manja, ali imam vremena potrošiti ju.
Kako su djeca reagirala na preseljenje i na novu sredinu?
– Jako dobro i to mi je puno značilo kako u periodu priprema još od početka godine koje je bilo jako intenzivno i meni jako naporno, tako i kada smo došli u Split. Krenule su u vrtić malo prije nego što sam ja počela raditi, i to je njima i nama dalo ritam. A s djecom je ritam bitan, čim one imaju ritam cijeli dan ima strukturu, život ima strukturu. U vrtiću su super prihvaćene, tete su izvanredne, vrtić isto tako, iako je skromniji nego što smo tamo navikli, veća je ljubav i povezanost s tetama i drugom djecom. Kada dođem po njih one se grle i pozdravljaju s prijateljicama, a meni srce titra od radosti. Već su pokupile naglasak i splitski govor. Kaže meni Noemi neki dan „mama šta me drob boli“, ili „vidi šta sam ti se išporkala“, nakon mjesec dana splitskog vrtića. Super! Isto tako jako vole otići u Hercegovinu, igraju se u ulici gdje sam se ja prije igrala s roditeljima djece s kojima se one sada igraju, pridruže im se djeca moje sestre koja živi u Mostaru. One su jako otvorene i mislim da će njima ovdje biti super.
Možda je još rano reći, ali jesu li vaša očekivanja koje ste imali od Hrvatske ispunjena?
– Ja mislim da jesu. Meni je najvažniji taj balans koji ja imam sama sa sobom da nisam više u kompromisu. To je nešto što sam si najviše priželjkivala i to je tako. Htjela sam da djeca stvore svoj temelj, da uče hrvatski jezik i kulturu i da znaju koliko je važno da se svi sastanemo kao obitelj. Vjerujem da će i Christian bez problema naći posao kada nauči hrvatski jezik, za sada uživa u tome i u vremenu koji provodi s kćerima.
Čuli smo od Barbare da ste Vi zapravo prvi predložili preseljenje u Hrvatsku. Što Vas je motiviralo na tu odluku koju zasigurno nije bilo lako donijeti i kako su na tu odluku reagirali Vaša obitelj i prijatelji?
– Doista, ja sam bio prvi koji je predložio da se preselimo u Hrvatsku, ali na početku više kao šalu… Bio sam frustriran što mi je bilo tako teško naučiti hrvatski u školi u Švicarskoj. Zbog toga sam rekao Barbari: „Mislim da je jedini način da pravilno naučimo hrvatski, taj da se preselimo u Hrvatsku.“ Od tada, to je postala vrsta interne šale između nas dvoje. S vremenom je i Barbara počela postajati oduševljena tom idejom, a ja sam počeo uočavati brojne prednosti (učenje hrvatskog, upoznavanje hrvatske kulture, upoznavanje hrvatskog zdravstvenog sustava; djeca će bolje učiti hrvatski jezik i kulturu itd.) i sve se više radovati tome. Što smo više razgovarali o tome, to je postajalo ozbiljnije. U nekom trenutku bilo je prekasno da se odustane. Naši prijatelji i moj brat podržavali su nas od početka. Većina njih je rekla da Hrvatska nije tako daleko i da ako se preselimo u Split, imaju dobar razlog posjećivati tu predivnu zemlju češće. Moji su roditelji, posebno moja majka, imali poteškoća privikavajući se na ideju da su 1300 km udaljeni od svojih unuka. S druge strane, razumjela je našu motivaciju, ali ponekad još uvijek plače kad razgovaramo na telefon. U međuvremenu, posjetili su nas i vidjeli su koliko uživamo ovdje. Mislim da im to olakšava situaciju.
Kako ste se prilagodili načinu života i rada u Hrvatskoj, koji su najveći izazovi s kojima se susrećete?
– Mislim da sam još uvijek u fazi prilagodbe. Način života u nekim stvarima zaista je vrlo različit od Švicarske, ali isto tako sam iznenađen koliko su slični u drugim aspektima. Najviše sam se do sada borio s administracijom, primjerice, za dobivanje dozvole boravka, sklapanje zdravstvenog osiguranja ili registracija automobila. Svi ljudi ovdje su vrlo ljubazni i pomažu, ali ako dosad niste imali iskustva s hrvatskom kulturom, može biti izazovno. Bez Barbare, mislim da bih bio potpuno izgubljen. Još jedna stvar koju sam podcijenio jest koliko mi nedostaje kontakt s drugim ljudima. Za sada ne poznajem nikoga u Splitu, pa sam uvijek s Barbarom i našom djecom. To je sjajno, zaista osjećam da razvijamo bliži odnos. Ali isto tako, postaje pomalo dosadno i radujem se mogućnosti da bolje govorim hrvatski i više se povežem s drugim ljudima.
Jeste li kao liječnik internist već našli zaposlenje u hrvatskom zdravstvenom sustavu, i koje su razlike u pružanju zdravstvene skrbi između Švicarske i Hrvatske?
– S obzirom na to da moje poznavanje hrvatskog jezika nije dovoljno dobro, još uvijek mi nije dopušteno raditi kao liječnik u Hrvatskoj. No, budući da moja supruga već radi, već smo u kontaktu s nekoliko ljudi u bolnici i ne očekujem veće probleme u pronalaženju posla čim mi hrvatski bude dovoljno dobar. U međuvremenu, povremeno se vraćam u Švicarsku na nekoliko tjedana i pomažem tamo ako nedostaje osoblja. Tako nastavljam vježbati, održavam svoje stručno znanje na odgovarajućoj razini i zarađujem nešto novca.
Srećom, dosad nisam imao iskustva s hrvatskim zdravstvenim sustavom kao pacijent, pa znam samo ono što mi Barbara priča o tome. Naravno, postoje razlike, ali ljudsko tijelo je svugdje isto. Postoje male razlike u praksi čak i između bolnica diljem svijeta, a bit će razlika i između Hrvatske i Švicarske. Ali to je normalno. U Švicarskoj, kada ste stažist, morate mijenjati bolnicu svakih 2-3 godine, pa sam dosad radio u 6 različitih švicarskih bolnica i znam kako se nositi s takvim razlikama.
U kojem smjeru namjeravate razvijati svoju profesionalnu karijeru i transferom znanja pridonijeti hrvatskom zdravstvenom sustavu?
– Naravno, moj je cilj raditi jednog dana u hrvatskoj bolnici, ali prioritet broj jedan s privatnog i stručnog gledišta sada je naučiti hrvatski jezik što je prije moguće. Zbog toga pohađam intenzivni tečaj jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Nakon specijalizacije iz interne medicine, već više od 6 godina radim na intenzivnoj njezi. To je specijalnost za sebe u Švicarskoj, pa sam specijalist za internu medicinu i intenzivnu medicinu. Želio bih raditi i u Splitu na intenzivnoj njezi kako bih stekao dodatno iskustvo, posebno o „hrvatskom načinu“ intenzivne njege. Dok smo živjeli u Švicarskoj, liječio sam švicarske turiste koji su oboljeli ili ozlijeđeni u Hrvatskoj i bili prebačeni nakon primarne skrbi s odjela intenzivne njege u hrvatskim bolnicama. Iz tih iskustava znam vrlo visok standard skrbi u Hrvatskoj. Stoga znam da ima puno toga što mogu naučiti od hrvatskih kolega.
Koje aspekte života u Hrvatskoj smatrate posebno vrijednima i obogaćujućima, kako za vas osobno, tako i za vašu obitelj?
– Stvarno volim visok položaj koji obitelj ima u Hrvatskoj. Obitelj u Švicarskoj često je svedena na jezgru obitelji (djeca + roditelji, možda brat i sestra), a druge stvari poput posla često imaju veći prioritet. Općenito, ravnoteža između posla i privatnog života čini se zdravijom, i bolje razumijete ako netko ima druge prioritete od vas. To mi se stvarno sviđa. I naravno, divno je uživati u moru, obali i ukusnim jelima.
