Marina Vakoja…….Vodene spasiteljice…

Putnik namjernik koji se zaputi hercegovačkim selima naići će na brojne impresivne kamene spremnike za vode većinom obrasle mahovinom. Što nam dokazuje da ih slabo tko koristi. Takav spremnik zove se čatrnja. S pravom se može reći kako je Hercegovina surova zemlja koja obiluje kamenom, škrtom obradivom površinom te plemenitim, snažnim i hrabrim ljudima. Ističu se po dobroćudnost i gostoprimstvu! S pravom se može reći kako je ova naša Hercegovina po svemu čudna. U istoj opstaju i stoljećima žive najhrabriji, koji se suprostavljaju vjetru, oluji, snijegu i kiši. Reći Hercegovina, a ne da nas ne asocira na poskoka zaista je nemoguće! Uz čatrnje, izvore ili kamenice pa i korita često su se viđali poskoci. Pazilo se jer njegov ugriz završi kobno!

Čatrnje su bile vodene spasiteljica za sve ljude  koji su obitavali po hercegovačkim selima, kao i slučajnim prolaznicima. U zemlji je rađena od kamena koji se slagao te vezao glinom i krečom, a okno bi se vezalo i s rudačom. Takva veziva mijenjala bi cementnu masu. Što još reći o čatrnji vodenoj spasiteljici u vrućim ljetnim danima osim kako je svaka u selu imala po jednu kučibabu. Kučibaba je bila stara baba odjevena u crno. Sjedila je na dnu čatrnje na drvenom stolcu. Imala je duži kukasti nos te maramu na glavi. U lijevoj ruci je držala dugu željeznu šipku koja bi završavala kukom. Noću bi galamila iz čatrnje ili se gromoglasno smijala. Bila je strah i trepet za seosku djecu! Vrebala je malu djecu te bi ih dozivala da priđu bliže čatrnje te se nagnu u istu. Ako bi neko dijete bilo naivno i pogledalo u vodu brzo bi ga zakačila kukom te povukla na dno čatrnje i pojela. Naravno to je izmišljena priča – mit. Što bi stariji ispričali strašniju verziju priče o kučibabi i dnu čatrnje to je bila mala vjerojatnoća da se dijete približi istoj i da se nedaj Bože ne desi neka tragedija. Tko je imao čatrnje bio je bogat čovjek. Neki ljudi su imali i po par čatrnja. Tako da su mogli opstati u surovim uvjetima napojiti sebe, stoku, prati, kuhati, te osigurati normalne uvjete života. Moj djed je imao tri. Kada se matematički zbroji to je cca 100 kubika vode.

Pored svake čatrnje bilo je i pojilo za stoku zvano korito. Iako u BiH i Hrvatskoj pa i u Crnoj Gori ima jako puno naseljenih mjesta koja se zovu Korita, moje selašce  nosi taj toponim i nalazi se u Županiji zapadno hercegovačkoj, općina Posušje. Sam položaj sela izgleda kao korito. Ispod planina Oruge, Šipovca, Mratnjače protječe rijeka Ugrovača. Koja tko zna koliko puta je ponirala te se nanova rađala pa opet umirala, rađala i tako sve dok se ne zagrli s rijeku Lišticom. Mnogi kažu kako je na starim kartama ta Ugrovača bila glavna rijeka u koju se ulijevala Lištica. Međutim raznim tektonikama Ugrovača postaje kao neka rijeka “pobjegulja” koja će izroniti, vjerojatno, u nekom drugom novom koritu! Nekada je tekla skoru cijelu godinu, danas je njeno korito obraslo šumom i javlja se samo pojavom obilne kiše. Međutim koncem 20. stoljeća te početkom 21., propadanjem Rudnika boksita gdje je gospodarska kriza vidljiva, stanovništvo migrira. Nažalost Korita danas imaju mal broj stalnog stanovništva. Čim nema stanovništva nema ni blaga! Ne tako davno selom je odjekivalo mukanje krava, blejanje ovaca, koze su meketale po planinskim perivojima, rikali bikovi orući obradive površine, rzali konji, koke kokodakale ….. Svako jutro nagovještavali bi gromoglasno seoski pijetlovi. Kao da su se nadvikivali tko je jači gazda u dvorištu! Mace su bile lovice tako da zmija kući nije mogla prići. Danas tražim solarne rastjerivače zmija i miševa, jer mace vole papati samo gotovu hranu. Sve se izmijenilo. Tako da je korito (pojilo ispod čatrnje) zaraslo u mahovinu. Tek pokoji vrabac svrati kako bi utažio žeđ! U korito bi se sipala čista voda da bi se napojila stoka. Danas toga više nema. Služi samo za sjetvu nekih minulih ne tako davnih vremena!