ŠIMUNOVIĆ ODGOVORIO BLAŽEVIĆU: Nadljudskim naporima branili smo Jajce

Zapovjednik 1. jajačke bojne Tomislavgrad HVO-a Ivo Šimunović reagirao je na tvrdnje zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Jajce 1992. Stjepana Blaževića koje je iznio u pismenom svjedočenju za Hrvatski Medijski Servis o okolnostima i uzrocima pada Jajca u srpske ruke.

Šimunović navodi kako je Blažević nastojao demantirati navode koje su u svojim knjigama iznosili nekadašnji predsjednik Ratnog predsjedništva općine Jajca Midhat Karadžić i povjesničar Amir Kliko. U nastavku prenosimo Šimunovićevu reakciju na Blaževićeve tvrdnje.

-Ako je razlog njegovog ( Blaževićevog, op hms) obraćanja javnosti bio demantiranje neistina iznesenih u tim knjigama, mogu reći da se od njega kao zapovjednika Općinskog stožera HVO-a to očekivalo i ranije, a ne s odmakom od 33 godine kada su brojni akteri tih događaja preminuli.

Međutim, ne mogu razumjeti s kojim je ciljem Blažević upro prstom u one koji su upornim, dragovoljnim i odgovornim radom od početka rata pa sve do njegovog završetka bili na raspolaganju svome narodu.

Prva jajačka bojna Tomislavgrad osnovana je 15. svibnja 1992. godine u Tomislavgradu i bila je sastavljena isključivo od dragovoljaca od kojih su mnogi imali borbena iskustva s ratišta u Hrvatskoj. Njezin Interventni vod upućen je u Jajce početkom lipnja 1992. godine i sudjelovao je u prvim borbama na Liskovici, Kovačici i Vlasinju kada su pretrpjeli i prve žrtve. Zapovjedništvo bojne s glavninom snaga, poslije naoružavanja i opremanja u Tomislavgradu, stiglo je u Jajce 24. lipnja na blagdan sv. Ivana Krstitelja.

Po dolasku u Jajce javio sam se u Općinski stožer HVO-a i ponudio im da našu postrojbu rasporede na dio crte obrane koji smatraju najkritičnijim. Zapovjednik Općinskog stožera zahvalio se na prijedlogu i 1. jajačkoj bojni Tomislavgrad dodijelio zonu odgovornosti na Ćaninom polju u rajonu hrvatskog sela Mile. Odgovorno smo prihvatili povjereni zadatak i uz velike žrtve odolijevali svakodnevnim srpskim napadima sve do trenutka kada za to više nismo imali ni ljudstva niti snage. Svi preživjeli pripadnici 1. bojne znaju istinu o obrani Jajca, a ja za razliku od Stjepana Blaževića sve svoje navode mogu potkrijepiti dokumentima iz toga vremena, jer je 1. bojna jedina sačuvala svoju arhivu iz Jajca i ona je dostupna povjesničarima i istraživačima u dva hrvatska dokumentacijska centra Domovinskog rata – Mostaru i Zagrebu.

O borbama na Ćaninom polju

Od početka srpske agresije na Jajce glavni pravac napada njihovih snaga bio je na Ćaninom polju. Do dolaska 1. jajačka bojne Tomislavgrad tu je zonu odgovornosti držala lokalna satnija HVO-a Mile kojom je zapovijedao Anto Lukić, u to vrijeme mladić od 22 godine. Ta je satnija kasnije ušla u sastav 1. bojne. U borbama do kraja srpnja 1992. godine na tom dijelu bojišnice poginuo je jedan pripadnik 1. bojne, a 20 ih je ranjeno. U prvoj polovici kolovoza srpske su snage pripremale veliku ofenzivu na Jajce s težištem na Ćanino polje, ali je 1. bojna izvela iznenadni napad na strateški važno brdo Navis i nakon cjelodnevnih borbi uspjeli smo ga zauzeti 3. kolovoza. Bila je to jedina uspješna napadna operacija koju je HVO izveo u Jajcu i uspio zadržati zauzete osvojenu kotu unatoč svakodnevnim srpskim protunapadima. U toj akciji imali smo jednog poginulog i 19 ranjenih vojnika. Istoga dana (3. kolovoza) prilikom obilaska crte obrane ranjen je Franjo Crnoja „Tetak“, načelnik stožera, o kojem je Stjepan Blažević iznio niz uvredljivih i neopravdanih optužbi.

Glavni srpski napad uslijedio je 12. kolovoza preko Gole planine i Ćaninog polja. Po crti obrane djelovalo je toništvo iz pravca Natpolje – Jezero – Bjelajce, haubica 122 mm i 155 mm, minobacači 82 mm i 120 mm iz pravca Jezera i Liskovice, te bestrzajni topovi s prostora Ćusina. Duž cijele zone odgovornosti 1. bojne srpske snage su izvele niz pješačkih napada u kojima je više pripadnika poginulo ili bilo ranjeno.

U međuvremenu je na Ćaninom polju pristiglo pojačanje jedne satnije iz Zenice, kojom je zapovijedao Igor Kaćunko. Prilikom raspređivanja vojnika na crti Ćanino polje – Sinčak – Navis, Kaćunko je kod Sinčaka bez naoružanja otišao u pravcu srpskih položaja noseći sa sobom popis pripadnika satnije iz Zenice i motorolu koju je zadužio u centru veze 1. jajačke bojne. Njegov zamjenik, Zoran Zepačkić rekao mi je da nije poznavao Kaćunka te da im je tek po polasku u Jajce predstavljen kao zapovjednik satnije te je krenuo s njima u Jajce.

Pretpostavljam da je nakon zarobljavanja/predaje neprijatelju odao položaj izmještenog zapovjednog mjesta 1. jajačke bojne na Gornjim Milama, jer je 16. kolovoza od 11:30 do 13:00 sati u blizini zapovjedništva i centra veze palo više od 100 granata haubice 155 mm. Jedna je granata pogodila kuću zapovjedništva u kojoj su bila 22 vojnika. Poginula su trojica vojnika, a 16 ih je ranjeno.

Uznemireni pripadnici satnije HVO-a iz Zenice, koji su odmah sumnjali u izdaju njihovog zapovjednika, odlučili su se na povlačenje s položaja. Pokušali smo ih zadržati, ali bez uspjeha. Iza njih su ostali napušteni rovovi koje nismo mogli popuniti svojim ljudstvom, te sam o svemu izvijestio Općinski stožer i tražio pojačanje od jedne satnije. Međutim, našem zahtjevu nije udovoljeno već su nam poslali pojačanje jednog voda što nije bilo dovoljno. Svaki dan sam izvještavao zapovjednika Blaževića i molio za pomoć, jer smo iz dana u dan imali velike gubitke. On je obećavao, ali tražena i potrebna pomoć nije stizala u broju koji je bio neophodan za popunjavanje svih rovova.

Situacija se dodatno pogoršala kada je vod pripadnika TO-a 20./21. kolovoza napustio sedam rovova u Medarevićima, koje su srpske snage ubrzo zaposjele. U borbama za vraćanje tih rovova i položaja na Tabli, 21. kolovoza ranjena su četvorica pripadnika 1. bojne (Marko Cvitić, Dragan Jakešević, Matija Ilić, Stipo Jakić i Željko Beškara). Sljedećeg dana ranjen je Zoran Marjanović, a 23. kolovoza ranjeni su Enes Redžić, Mijo Bogić i Šefko Mačak. Međutim, nismo uspjeli u ponovnom zaposjedanju tih položaja.

Pripadnici satnije Mile kao i ostali pripadnici 1. jajačke bojne Tomislavgrad nadljudskim naporima branili su crtu obrane od Jezera do Vrbičkih livada danima bez redovne smjene i traženih pojačanja. Od 12. kolovoza bili su izloženi posebno žestokim napadima u kojima su pretrpjeli velike gubitke. Gubljenjem dominantnih položaja u Gornjim Milama, Medarevićima i na Tabli, crta obrane od Plivskog Jezera do Navisa ostala je u poluokruženju, a Gornje i Donje Mile bili izloženi unakrsnoj paljbi neprijatelja. Stoga je zbog očuvanja života preostalih vojnika na toj crti obrane jedina preostala i ispravna odluka bilo njihovo povlačenje na povoljniju crtu obrane, te nastavak traženja pojačanja od nadređenog zapovjedništva.

Ćanino polje je palo u srpske ruke 23./24. kolovoza isključivo zbog potpune iscrpljenosti i potrošenosti 1. jajačke bojne i drugih pridodanih snaga HVO-a na tom dijelu bojišnice, a nakon višemjesečnog ratovanja protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Dodani razlog je neodgovorno ponašanje zapovjedništva TO-a Jajce koje nije želilo preuzeti aktivnije sudjelovanje u obrani Ćaninog polja, kao i zapovjedništva HVO-a koje je znalo u kakvom je stanju 1. jajačka bojna nakon teških borbi sa srpskim snagama, ali nije na vrijeme poduzelo potrebne mjere za popunu ove crte obrane.

Padom crte obrane od Plivskog jezera do Vrbičkih livada, svi civili iz Mila su izbjegli u sela Dnoluke. Vojno sposobne pripadnike satnije Mile smjestili smo u zgradu uprave hidroelektrane Jajce I. Padom sela Mile značajno je pao moral vojnika u satniji Mile, ali su ipak ostali braniti grad na novoj crti obrane Sivi dom – Grabež – Fratarski gaj.

Kakav je intenzitet borbi bio na Ćaninom polju od početka kolovoza pa do njegovog pada u srpske ruke 23./24. kolovoza, dovoljno ilustrira podatak o gubitcima 1. jajačke bojne – 12 poginulih i 83 ranjena vojnika među kojima i većina zapovjednog kadra.

Govoriti o bilo kakvoj izdaji ili neodgovornom ponašanju zapovjednog kadra u 1. jajačkoj bojni Tomislavgrad može samo osoba koja nije poznavala situaciju na bojišnici ili osoba koja nema čistu savjest zbog učinjenih propusta u obrani najvažnije crte obrane grada.

Prva bojna je poslije pada Ćaninog polja nastavila svoje borbene zadaće u rajonu Vrbice sve do pada Jajca. U borbama u rujnu i listopadu poginulo je još 10 pripadnika 1. bojne, a 23 je ranjeno.

Bedastoće koje je Blažević napisao o tome kako je Ilija Lukić poslije pada Ćaninog polja ošamario zapovjednika satnije Antu Lukića suvišno je komentirati, jer svi znaju da je Ilija bio civil koji je prije ovih događaja napustio Jajce. A čak i da je bio u Jajcu, teško je zamisliti da bi se odvažio na takav potez. To govori da je Blažević u pripremi svoga teksta koristio čula-kazala salonske priče i to ne samo u ovom primjeru. Međutim, ne želim se referirati na to, jer je glavni razlog moga odgovora na njegov tekst zaštita časti poginulih i ranjenih pripadnika 1. bojne, kao i svih njezinih bojovnika koji su podnijeli nadljudski napor u obrani Jajca. A čitatelji ovoga teksta neka sami prosude tko je u pravu, stoji na kraju reakcije zapovjednik 1. jajačke bojne Tomislavgrad Ive Šimunovića./HMS/