Na kamenu tvrdom, di se loza pije,
tvoja se ruka od vitra ne krije.
Dok je more tuklo o stine i rivu,
ti si držala kuću, i mrtvu i živu.
Naramak drva i dite na krilu,
skrivala si muku, čuvala si silu.
U pogledu sunce, u dlanu suza slana,
ti si bila stup svih naših dana.
Hvala ti, majko, za svaki tvoj hod,
što si kroz nevere čuvala nam rod.
Nek’ ti spomen stoji di te sunce zlati,
Dalmacija tebi uvik će se vrati’.
U mistu Sovlje, pod suncem Tribunja, stoji spomen onoj koja nikad nije posustala. Ova je posveta svakoj našoj materi, babi i prababi – tribunjskim težakinjama koje su žuljevitim dlanovima podizale zidove naših domova i ljubavlju hranile generacije. Neka ovaj spomenik bude vječna hvala za svaki naramak drva, svaki iskopani kumpir i svaku molitvu dok je more šumilo. Naš ste korijen i naša snaga.
