O Euroviziji možete imati različita stajališta, nekima se sviđa, nekima ne. Za neke je glasovanje i pobjednik čisto političko pitanje ili služi za propagiranje LGBTQ agende i woke kulture.
Ove godine je hrvatska grupa Lelek za temu svoje pjesme odabrala tetoviranje (sicanje, bocanje) žena katolkinja s područja današnje BiH i jednog dijela Hrvatske za vrijeme Osmanskog Carstva. Radi se o vrlo energičnoj glazbi i tekstu s impresivnom scenografijom i kostimima. Članice grupe Lelek su po mnogima bile izvrsne u tom ženskom višeglasju, te su tako na Redditu opisane kao iznimno učinkovite. Andromeda je prva pjesma na hrvatskom jeziku koja je ušla u UK Top 100 ljestvicu, što se navodi kao značajan uspjeh. Analitičari i vokalni treneri su posebno hvalili višeglasje, tradicionalne balkanske vokalne tehnike i emocionalnu interpretaciju. O Andromedi su se pozitivno izjasnili i na portalima: eurovisionfun.com te eurovisionworld.com. U anketi (ESCXtra, međunarodna fan-anketa), Andromeda je dobila 89, 59% glasova, a svi ostali 10%. Po riječima članica grupe Lelek, tema njihove pjesme snaga žene kroz povijest, počevši od teškog i traumatičnog iskustva žena katolkinja za vrijeme Osmanskog Carstva kada su tetovažama na rukama, čelu i prsima (križ u krugu, slova „IHS“, dekorativne verzije križa, sunce s zrakama itd.) nastojale da se zaštite od prisilnog odvođenja u seksualno roblje od strane Osmanlija. Ovakvo tetoviranje je služilo kao vjersko-identitetska zaštita, društvena i etnička identifikacija, tradicionalna i kulturna praksa te otpor i simbolična zaštita.
Prve kritike na izbor teme za pjesmu su se pojavile u Turskoj. Nije im se vidjelo to što je grupa Lelek na takav način prikazala tu okrutnu osmansku praksu. Eurovizija ima svoja pravila te negodovanje Turske nije uzeto u obzir.
U bosanskohercegovačkom magazinu Stav je nedavno objavljena kolumna Adise Huseinbegović, u kojoj ona dovodi u pitanje praksu tetoviranja žena katolkinja kao vrstu zaštite od prisilnog odvođenja, te ih smješta u još raniji period Ilira i Bogumila. Etnolozi se slažu da se i u tim periodima primjenjivala praksa tetoviranja žena, ali Ćiro Truhelka (1895-1942) i Leopold Gluck (1848-1907) najpoznatiji etnolozi koji su se bavili ovom temom imaju poprilično usuglašene stavove o ovoj praksi, a to je da se radi o:
- Kršćanskoj zaštiti identiteta u osmanskom periodu,
- Reakciji na islamizaciju i osmanski pritisak, te zaštitu od prisilnog prelaska na islam.
Ne postoji znanstveni dokaz da praksa tetoviranja žena katolkinja nije služila kao vrsta zaštite od prisilnog odvođenja u roblje, iako ovakva praksa seže do ilirskog i bogumilskog perioda.
Na sličan način je i Muamer Zukorlić (1970-2021), bošnjački teolog i političar prilikom gostovanja na srpskoj televiziji kod Milomira Marića govorio da je odvođenje kršćanske muške djece i dječaka (Devširma, danak u krvi) bilo dobrovoljno. Naime, po Zukorliću su majke dobrovoljno davale djecu Osmanlijama jer su se tako spašavali od gladi i pružala im se prilika za obrazovanje i razne administrativne službe u Osmanskom Carstvu. Ovo je naravno mit, te nema znanstvenih potvrda ovakve Zukorlićeve tvrdnje.
Postavlja se pitanje: čemu služi pokušaj romantiziranja osmanskog perioda na području današnje BiH, grubo zanemarujući okrutnost tadašnjeg osmanskog sustava? Zašto se neki od današnjih bošnjačkih intelektualaca osjećaju pozvanim relativizirati neke traumatične činjenice iz tog perioda i na koji način to pomaže trenutnoj društveno-političkoj situaciji u BiH?
Meša Selimović i Ivo Andrić u svojim romanima su vrlo slikoviti u opisu društveno-političkog stanja za vrijeme Osmanskog Carstva.
Možete li zamisliti reakciju Turske u slučaju da Armenija za temu eurovizijske pjesme odabere nacionalno tragično iskustvo genocida nad svojim narodom, ili da Grci npr. odaberu temu gubitka Hagie Sophie (najveće crkve u kršćanskom svijetu gotovo 1000 godina, danas pretvorene u džamiju).
Smije li se na bilo koji način prigovoriti Bošnjacima u slučaju da na bilo koji umjetnički način obrade temu genocida u Srebrenici, naravno da ne smije, ali čemu onda dvostruki standardi?
Ako se nastavi sa ovakvom relativizacijom povijesnih činjenica, može se očekivati novinski tekst o tome kako je Stjepan Tomašević (posljednji bosanski kralj) sam sebi odrubio glavu, a ne po naredbi Mehmeda II Osvajača.
Osvajači i okupatori ovih prostora nisu dolazili ovdje zato što su bili dobroćudni, i nisu nam donosili baklave i štrudle od jabuka, nego su dolazili da nas osvoje, pokore, ugnjetavaju i pljačkaju. Austro-Ugarska je ipak donijela svojevrsnu modernizaciju i infrastrukturni razvoj, moderni bolnički sustav, osnivanje školskog sustava itd.
Ovu kompleksnu povijesno-etnografsku temu ostavljam stručnjacima, a oni koji objavljuju tekstove o ovoj temi trebaju se držati činjenica i prestati primjenjivati dvostruke standarde o tome što se smije, a što ne smije odabirati kao tema za pjesmu Eurovizije, jer sam produkcija ima jasno određena pravila za to, te kriterij nije i ne može biti uvrijeđenost Turske ili onih koji smatraju da moraju braniti turske stavove.
Marija Krolo
