lipnja 1993. godine ostao je zauvijek upisan kao najteži i najtragičniji dan u životu Anice Jurić. Dan crnji od najcrnje noći, dan koji ni vrijeme ni godine nisu uspjele izbrisati iz njezina sjećanja.
Toga dana, na kućnom pragu u selu Grmače kod Kaknja, pred njezinim očima pripadnici Armije BiH ubili su njezina tri sina i supruga, dok su Anicu i njezinu nevjestu teško ranili. Najstariji sin Stjepan imao je samo 25 godina, Ljubomir 21, a najmlađi Dragan tek 20 godina. Istoga dana ubijen je i njihov otac, Aničin suprug Jure.
Svi su bili civili, bez oružja i bez ikakve mogućnosti obrane. Njihov jedini „grijeh“ bio je što su bili Hrvati i što su ostali na svojim ognjištima. Anica je vlastitim očima gledala kako pripadnici Armije BiH zarobljavaju skupinu Hrvata te nad njima provode zvjersko iživljavanje i brutalna ubojstva. Epilog toga zločina bilo je osam ubijenih Hrvata, a polovicu žrtava činili su članovi njezine obitelji.
Tragedija je još veća zbog činjenice da ni više od tri desetljeća nakon počinjenog zločina nitko nije odgovarao za ubojstva Hrvata iz Kovača i Grmača. Pravda za Anicu Jurić i ostale žrtve još uvijek nije stigla.
O zločinu kojem je svjedočila Anica Jurić govorila je pred Haaškim sudom, kao i pred domaćim pravosudnim institucijama. Međutim, njezina svjedočenja i vapaji za pravdom ostali su bez odgovora.
„Ja se nikad nisam umorila pričajući o tome što se dogodilo mojoj djeci i suprugu. Ali imam osjećaj da moje vapaje za pravdom i istinom nitko ne čuje, da naša žrtva nikome nije važna“, kazala je Anica Jurić, noseći u sebi bol koju nijedna majka ne bi smjela doživjeti.
Upaljene svijeće na grobovima njezinih sinova i supruga, kao i na brojnim drugim grobovima hrvatskih žrtava Kaknja, nijemi su svjedoci strašnog zločina koji je ostavio neizbrisiv trag u ovome kraju. U sablasnoj tišini opustjelih hrvatskih sela i danas odzvanja pitanje na koje nitko ne daje odgovor – kako je moguće da za ovakav zločin još nitko nije odgovarao?
Prazne kuće, zarasla dvorišta i ugašena ognjišta svjedoče da je plan etničkog čišćenja Hrvata s područja Kaknja u velikoj mjeri ostvaren. Istodobno, izostanak optužnica i sudskih presuda pokazuje da je taj zločin, barem pred zemaljskom pravdom, ostao nekažnjen.
Sjećanje na Stjepana, Ljubomira, Dragana i Juru Jurića ne smije izblijedjeti. Njihova imena i njihova žrtva trajna su opomena da se istina ne smije prešućivati, a pravda odgađati.
Hrabra majko Anice, neka ti dragi Bog podari snage da i dalje nosiš svoj teški križ. Neka ti podari mir u srcu i vjeru da istina, koliko god dugo čekala, na kraju uvijek pronađe svoj put. A nama ostavi obvezu da pamtimo, svjedočimo i tražimo pravdu za nevine žrtve koje nikada ne smiju biti zaboravljene.
