Tko je doista Franjo Gregurić, moćni direktor Astre, član vrha Saveza komunista i ratni premijer Hrvatske?
U hrvatskoj političkoj povijesti malo je osoba koje su ostavile tako dubok trag, a pritom tako vješto izbjegavale središte pozornosti. Franjo Gregurić desetljećima je slovio za jednog od najutjecajnijih ljudi u zemlji i neformalnog vođu takozvane tehnomenadžerske struje – kruga bivših direktora velikih socijalističkih poduzeća koji su nakon raspada Jugoslavije uspjeli zadržati, a u mnogim slučajevima i dodatno učvrstiti svoj utjecaj u politici i gospodarstvu.
Kada se danas govori o Greguriću, uglavnom se naglašava njegova uloga ratnog premijera, no manje je poznato da je pripadao samom vrhu komunističke tehnokratske elite. Kao doktor kemijskog inženjerstva nije bio tek običan član Saveza komunista, već član Predsjedništva Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske za Zagreb, što je u to vrijeme bila jedna od najutjecajnijih političkih funkcija u glavnom gradu.
Upravo s tih pozicija upravljao je sisačkom Radonjom, Chromosom i, što je najvažnije, Astrom – jednom od najvažnijih vanjskotrgovinskih kompanija bivše Jugoslavije. Astra nije bila tek obična tvrtka za uvoz i izvoz. Poslujući između Istoka i Zapada, od Moskve do europskih tržišta, predstavljala je mjesto gdje su se često isprepletali interesi politike, gospodarstva i tajnih službi tadašnje države. Za ambicioznog menadžera poput Gregurića takvo je okruženje predstavljalo idealan poligon za stvaranje međunarodnih veza i poznanstava među direktorima, bankarima, političarima i ljudima iz vanjskotrgovinskog i sigurnosnog sustava. Kroz te je funkcije, ali i kao predsjednik Privredne komore Zagreb, izgradio mrežu kontakata koja će bez većih potresa preživjeti raspad Jugoslavije i stvaranje nove hrvatske države.
Spreman za privatizaciju i tranziciju
Zbog svega toga pad Berlinskog zida i dolazak višestranačja 1990. godine Gregurić nije dočekao kao politički autsajder. Dok su mnogi tek tražili svoje mjesto u novim okolnostima, on je raspad Jugoslavije dočekao kao iskusan menadžer s međunarodnim vezama, političkim iskustvom i značajnim utjecajem u gospodarskim krugovima. Bio je među rijetkima koji su bili spremni za tektonske promjene koje su uslijedile kroz tranziciju, privatizaciju i stvaranje novog ekonomskog poretka.
Upravo je njegova generacija socijalističkih direktora i političara bila među najvećim dobitnicima hrvatske tranzicije te je iskustvo i veze stečene u bivšem sustavu uspješno pretvorila u politički i gospodarski utjecaj u novoj Hrvatskoj.
Njegov politički vrhunac bio je mandat predsjednika Vlade demokratskog jedinstva od srpnja 1991. do kolovoza 1992. godine. U najtežem razdoblju rata, stvaranja hrvatskih institucija i međunarodnog priznanja države Gregurić je odigrao jednu od ključnih operativnih uloga. S druge strane, Gregurić je upravo tijekom tog razdoblja bio jedan od ključnih ljudi u stvaranju tranzicijskog modela Hrvatske, iz kojeg su brojni pripadnici političke i gospodarske elite izašli kao pobjednici privatizacije i preraspodjele društvenog kapitala.
Ulazak u INA-u i učvršćivanje utjecaja
Nakon odlaska iz Banskih dvora Gregurić ne nestaje iz centara moći. Naprotiv, postaje generalni direktor INA-e, najveće i financijski najvažnije hrvatske kompanije, a zatim predsjednik i član nadzornih odbora niza strateških poduzeća. Time ostaje među ljudima koji su imali značajan utjecaj na gospodarske procese tijekom devedesetih godina.
Činjenica je da su mnogi ljudi iz njegova kruga nakon 1990. godine zadržali ili dodatno učvrstili svoje pozicije u gospodarstvu i politici. Upravo zbog toga Gregurićevo ime i danas izaziva podijeljena mišljenja. Tri desetljeća kasnije, Franjo Gregurić uglavnom se drži podalje od očiju javnosti i zadržao je svoju nedodirljivost.
Prva velika afera u komunizmu
Franju Gregurića tijekom karijere pratile su brojne kontroverze koje nikada nisu do kraja nestale iz javnog prostora. Prva velika afera vezana uz njegovo ime izbila je još krajem osamdesetih godina dok je bio direktor Chromosa.
Riječ je o poznatoj aferi “Zelenjak”, koja je izazvala velik interes javnosti jer se odnosila na izgradnju luksuznih vila u elitnom zagrebačkom naselju u vrijeme kada je većina građana živjela znatno skromnije. Tadašnji mediji i politički protivnici tvrdili su da su pojedini moćni direktori velikih društvenih poduzeća koristili svoj utjecaj kako bi došli do atraktivnih zemljišta i nekretnina nedostupnih običnim građanima. Gregurićevo ime često se spominjalo među najistaknutijim akterima tog kruga, no afera nikada nije rezultirala ozbiljnijim pravosudnim posljedicama niti je zaustavila njegov daljnji uspon.
Kontroverze su se nastavile i tijekom devedesetih. Kao predsjednik Vlade demokratskog jedinstva bio je među ljudima koji su sudjelovali u stvaranju okvira za pretvorbu i privatizaciju. Kritičari smatraju da je upravo tada nastao sustav koji je dijelu političke i gospodarske elite omogućio stjecanje goleme moći i utjecaja, dok su brojna nekadašnja društvena poduzeća završila u stečaju ili nestala s tržišta.
U političkim sukobima unutar HDZ-a Gregurić je često bio označavan kao predvodnik takozvanog tehnokratskog krila stranke. Njegovi protivnici tvrdili su da je upravo taj krug bivših komunističkih direktora uspio zadržati kontrolu nad važnim dijelovima gospodarstva, bankarskog sektora i državnih poduzeća čak i nakon promjene političkog sustava.
Ni njegov mandat na čelu INA-e nije prošao bez kritika. Oporba i dio medija godinama su postavljali pitanja o poslovnim odlukama, upravljanju strateškom kompanijom i odnosima između politike i velikih državnih sustava. Iako se njegovo ime kasnije pojavljivalo u nizu političkih i gospodarskih polemika, protiv njega nikada nije donesena pravomoćna presuda niti je ozbiljnije odgovarao za optužbe koje su ga pratile, što je dodatno pridonijelo percepciji da je Gregurić tijekom najutjecajnijeg razdoblja svoje karijere izgradio iznimno snažnu i odanu političku i gospodarsku mrežu.
Foto: Hina
Više o autoru Draženu Ćuriću
