Postoji jedna vrsta snage koja se rijetko vidi na fotografijama.
Ne nosi odoru.
Ne drži govor.
Ne traži da joj se plješće.
Ne piše svoje ime u povijesne knjige.
Samo ustane prije svih.
Naloži vatru.
Pristavi kavu.
Provjeri ima li kruha.
Pogleda djecu.
Prešuti vlastiti strah.
I nastavi.
Takva je često bila hercegovačka žena.
Ne zato što je život prema njoj bio blag.
Nego zato što ona nije smjela biti slaba kada su svi drugi imali pravo pasti.
U dvadesetom stoljeću mnoge su hercegovačke kuće ostale bez muževa, očeva, braće i sinova. Drugi svjetski rat, poratne tragedije, Bleiburg i Križni put ostavili su duboke rane u hrvatskom narodu; o tim se događajima u poratnoj Jugoslaviji dugo šutjelo, a Hrvatska enciklopedija Križni put opisuje kao stradanje zarobljenika i civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kod Bleiburga 1945. godine.
Ali povijest nikada ne završi na bojištu.
Ona se nastavi u kuhinji.
U dječjoj sobi.
U polju.
U crkvenoj klupi.
U majci koja nema odgovor kada dijete pita gdje je otac.
Nakon ratova dolazile su emigracije.
Odlazili su muževi.
Odlazili su sinovi.
Odlazili su preko granica, preko oceana, u Njemačku, Austriju, Kanadu, Australiju.
Neki da prehrane obitelj.
Neki da sačuvaju glavu.
Neki jer za njih ovdje više nije bilo mjesta.
A žena je opet ostajala.
Sama, ali ne poražena.
Ostajala je da čuva kuću.
Da djeca imaju gdje doći.
Da se grobovi ne zaborave.
Da se molitva ne prekine.
Da prezime ne nestane.
Da se obitelj ne raspadne dok je svijet vuče na sve strane.
I onda je došao novi rat.
Opet rastanci.
Opet uniforme.
Opet bolnice.
Opet čekanja.
Majke su ispraćale sinove u HVO.
Žene su čekale muževe s crte.
Bake su čuvale djecu dok su mlađi nosili ranjenike, kuhali za vojsku, pomagali po bolnicama i držali život tamo gdje se činilo da ga više nema.
Mnoge nisu imale vremena biti samo majke.
Postajale su i medicinske sestre.
I psiholozi.
I radnice.
I učiteljice.
I tješiteljice.
I stupovi kuće.
Sve u jednoj osobi.
Dok su drugi brojili postrojbe, one su brojile korake do vrata.
Dok su drugi crtali karte, one su gledale prema cesti.
Dok su drugi govorili o pobjedama i porazima, one su molile da se netko vrati živ.
Hercegovačka žena nije sveta zato što nikada nije plakala.
Nego zato što je često plakala tiho, pa ujutro opet ustala.
Nije velika zato što nije osjećala strah.
Nego zato što je znala živjeti s njim.
Nije snažna zato što je sve mogla sama.
Nego zato što je često morala.
Zato možda nije slučajno da je Hercegovina toliko duboko povezana s molitvom Majci.
Ne kao bijeg od života.
Nego kao vapaj žena koje su znale da postoje trenuci kada čovjek više nema snage, ali mora nastaviti.
Možda je upravo zato Međugorje mnogima postalo mjesto utjehe.
Jer malo je krajeva u kojima je majčinska briga tako duboko upisana u kamen, obitelj i svakodnevicu.
Danas će mnogi govoriti o politici.
O izborima.
O zakonima.
O povijesti.
I treba govoriti.
Ali prije svake velike riječi treba se sjetiti jedne male slike.
Baka koja zadnja legne.
Majka koja prva ustane.
Žena koja zna gdje je lijek, gdje je krunica, gdje je novac za sutra, gdje je dokument, gdje je djetetova jakna i gdje boli svakoga u kući.
Svi mogu zaspati.
Ona i kad spava, brine.
Zato, kada govorimo o Hercegovini, nemojmo pamtiti samo kamen, zastave, ratove i granice.
Pamtimo i žene koje su držale kuće kada su kuće bile sve što je ostalo.
Jer mnoge obitelji nisu preživjele zato što je život bio lak.
Preživjele su zato što je u njima bila žena koja nije odustala.
🌹 LadyEro 💙🇭🇷
