Dajem sebi za pravo pričati o braniteljima jer sam jedan od njih.
Od onih koji su još kao momčići mladost po diskotekama Europe i plažama zamijenili rovovima.
Naše majke za obranu kućnog praga nisu dale milostinju, već najvrjedniji dio sebe – ono za što žive i što im je najznačajnije u životu, a to su njihova djeca.
Samo Bog zna koliko neprospavanih noći su imale sve naše majke. Samo Bog zna koliko su čvrsto ljubile raspelo i klečeći držale krunicu u rukama i molile da im se djeca vrate živa i zdrava s bojišnica. Samo Bog zna s koliko su čežnje čekale smjenu s bojišnica, da vide hoće li ugledati svoje sinove među živima.
Njima je bilo puno teže nego nama, jer mi smo išli puni nade i snage u svojim tijelima, a majka, k’o majka, sa strahom nas je grlila i škropila blagoslovljenom vodom dok bismo odlazili. Mi smo imali osmijeh kada bismo pomislili da branimo nešto sveto – naša ognjišta i domove. A majke su te koje su lile gorke suze i molile, danonoćno molile za svoje sinove.
Hvala im za to.
Danas, kada susretnem majke nekih svojih suboraca, osjećam grč u želucu jer liju iste suze, samo ovaj put zato što su im djeca, iako danas odrasli ljudi – majci su uvijek djeca – obespravljena. Oduzeto im je dostojanstvo i normalan život u zemlji za koju su krvarili.
Neki od mojih suboraca ranjeni su dočekali slobodu, a otišli su u mirnodopsko vrijeme sa svojim obiteljima negdje drugdje tražiti „bolje sutra“.
A njihovo „bolje sutra“, za koje su se izborili, uživaju oni koji nikada bojišnice nisu vidjeli. Ali itekako uživaju sve privilegije, i oni i njihovi naraštaji.
A majke koje su čekale djecu s bojišnica danas čekaju iz Frankfurta, Beča, Stuttgarta, Dublina…
Došlo je vrijeme da im se odužimo i da uživaju status DOSTOJANSTVA koji su zaslužili.
Cilj hrvatskoga naroda nikada nije bila mržnja prema drugima, naprotiv.
Cilj je oduvijek bio isti: sačuvati obraz, čast i ugled hrvatskoga naroda i očuvati svoj narod na svojim ognjištima.
Oni koji su se godinama predstavljali da štite hrvatske interese, štitili su samo svoje džepove.
Vrijeme je za promjenu za najstariji narod na ovim prostorima, a to su Hrvati.
Za očuvanje identiteta, vjere i kulture naroda koji je kroz povijest, ma koliko bila mučna i gorka, to uspio. Potomci smo Dive Grabovčeve i Mijata Tomića. Potomci najvećih i najslavnijih u povijesti.
Znam, mnogi će reći: gdje je bio Zdenko Lučić do sada? Zašto se do sada nije borio za prava branitelja? Zašto je do sada šutio?
Nikome se neću pravdati i time nastojati skupljati jeftine poene.
Da bi se dogodile promjene, nije dovoljna samo želja, nije dovoljna samo volja. Potrebno je vrijeme da se sve to može realizirati.
No, za tu realizaciju potrebna je podrška, jer bez nje će sve samo ostati mrtvo slovo na papiru.
Došlo je vrijeme da se dogodi ono što mnogi priželjkuju, a to je da nema podjela na one koji sve mogu jer su na vladajućim pozicijama i one koji ništa ne mogu, osim spakirati kofere i napustiti stoljetna ognjišta.
Došlo je vrijeme da branitelj stane u miru uz branitelje, da se vrate čast, ugled i dostojanstvo braniteljima i da se vrate na svoja vjekovna ognjišta i uzdignute glave žive, a ne od milostinje.
Došlo je vrijeme da dokažemo da možemo i kada sumnjaju u nas, kao što su sumnjali i devedesetih, kada smo se goloruki suprotstavili puno brojnijem i nadasve naoružanijem neprijatelju.
Sada u miru još lakše – s olovkom.
I neka povijest pamti, kao i do sada, da hrvatski narod može sve kada se složi, bez obzira tko je na suprotnoj strani.
Došlo je vrijeme. Jer I NAŠA JE!
Autor: Zdenko Lučić
