Nakon više od pola stoljeća provedenog u inozemstvu, fra Šimun Šito Ćorić trajno se vratio u Hercegovinu. Istaknuti franjevac, književnik, glazbenik, psiholog, sveučilišni profesor i akademik u razgovoru za portal Jabuka.tv govorio je o suvremenom čovjeku, narušenim međuljudskim odnosima, usamljenosti, oprostu, zavisti, roditeljstvu i smislu dobro proživljenog života.
Tijekom desetljeća pastoralnog i psihološkog rada u različitim dijelovima svijeta fra Šimun pratio je više generacija istih obitelji. Krstio je djecu, pratio ih tijekom odrastanja, vjenčavao ih, a poslije krstio i njihovu djecu.
Takvo iskustvo pružilo mu je jedinstven pogled na promjene koje su zahvatile čovjeka, obitelj i društvo.
Imamo više mogućnosti, ali sve manje vremena
Uspoređujući ljude koji su prije 40 ili 50 godina odlazili u inozemstvo s njihovom djecom i unucima, fra Šimun naglašava da se životne okolnosti stalno mijenjaju. Iako su današnje generacije dobile brojne mogućnosti koje njihovi roditelji nisu imale, nitko nije ostao pošteđen životnih teškoća.
„Životne okolnosti, a s njima i teškoće, redaju se i mijenjaju prema obiteljskim i društvenim prilikama, mentalitetu, potrebama, osobnim interesima i poslovnim usmjerenjima. Nitko nije bez teškoća, samo su njihovi izražajni oblici drukčiji.“
Današnji je život, unatoč svim blagodatima tehnološkog razvoja, postao užurbaniji i stresniji. Pomagala koja bi čovjeku trebala štedjeti vrijeme često nisu donijela očekivano rasterećenje.
„Imamo sva moguća pomagala da ubrzamo obavljanje poslova i skratimo putovanja, a sve manje imamo slobodnog vremena za sebe i jedni za druge.“
Upravo je nedostatak vremena za bliske osobe jedan od razloga zbog kojih su međuljudski odnosi sve izloženiji pritiscima.
Osamljenost raste unatoč buci i stalnoj povezanosti
Fra Šimun tijekom posljednjih desetljeća primjećuje snažan porast potrebe za duhovnim i psihološkim savjetovanjem. Razgovor i stručna pomoć podjednako su potrebni mladima, starijima, pojedincima i cijelim obiteljima.
„Uz sve bučnije ulice, koncerte, fešte i bolje financijske mogućnosti, osamljenost opasno raste.“
Ljudi se, upozorava, sve manje susreću i prijateljski druže. Istodobno zbog nerazumijevanja, hladnoće i sebičnosti sve češće pucaju veze među bračnim partnerima, rodbinom i prijateljima.
„Ne mislim da je smrtno narušena dobra i plodna strana našega života, ali je prilično oštećena i nalazi se u velikoj krizi.“
Iako nikada nismo imali više načina za komunikaciju, sama dostupnost tehnologije nije nam donijela kvalitetnije i dublje odnose.
Nitko nije potpuno psihički zdrav
Pojmovi poput mentalnog zdravlja, trauma, osobnih granica, manipulacije, narcizma i „toksičnih ljudi“ postali su dio svakodnevnog govora. Ipak, poznavanje psihološkog rječnika ne znači nužno da smo postali emocionalno zreliji.
Fra Šimun upozorava da psihološke izraze katkad koristimo kako bismo lakše opravdali sebe, a osudili druge.
„Dobro je znati da nitko od ljudi nije potpuno psihički zdrav i da svatko negdje prokišnjava. Nekad se to vidi bolje, nekad slabije, a nekad ljudi samo misle da to uspješno prekrivaju.“
Čovjek često ne razumije dovoljno ni samoga sebe, ali ipak brzo donosi zaključke o drugima. Tuđe mane vidi lakše od vlastitih, a ponekad drugima pripisuje i nedostatke koje uopće nemaju.
Poseban problem predstavljaju laži, klevete, podvale, lažna obećanja i društvene manipulacije, prisutne na svim razinama društva.
„Uz raznolika nasilja i siromaštvo u svijetu, danas su laži i društvene manipulacije s najmoćnijih razina vlasti na ovom planetu najraširenija zla.“
Rad na sebi mora početi priznavanjem vlastitih mana
Fra Šimun smatra da čovjek ne može istinski raditi na sebi ako prethodno nije spreman priznati vlastite slabosti.
Promjena zahtijeva svijest o problemu, iskrenu želju za napretkom i spremnost na dugotrajan rad. Ljudi se teško mijenjaju, zbog čega površna odluka ili naučeni psihološki izraz nisu dovoljni.
„Tko želi uspješno raditi na sebi, na ispravljanju svojih mana i usavršavanju vlastitog ponašanja, mora najprije biti svjestan svojih mana, potom ih čvrsto željeti popraviti te krenuti na dugoročan posao.“
Zdrav rad na sebi, dodaje, ne vodi sebičnosti ni pretjeranoj zaokupljenosti vlastitim potrebama. Naprotiv, napredak bi čovjeku trebao donijeti novu energiju, životnu radost i kvalitetnije odnose s drugima.
Oprost ne znači ponovno dopuštati zlo
Govoreći o odnosu između kršćanskog oprosta i psihološke potrebe za postavljanjem granica, fra Šimun naglašava kako oprost ne znači da čovjek treba stalno dopuštati drugome da ga povređuje.
Kršćanska ljubav poziva čovjeka da na zlo ne uzvraća zlom. Smirenost i dobrota mogu drugu osobu potaknuti na promjenu, ali svatko ima pravo zaštititi sebe od nasilja i štetnog ponašanja.
„Pravo je svake osobe i naroda na samoobranu te da ograniči veze i poslove sa zlotvornim ljudima. U psihologiji se opraštanje bez kajanja naziva ‘ludim opraštanjem’.“
Prema njegovim riječima, oprost i nastavak odnosa nisu isto. Nekome se može oprostiti, a ipak ograničiti ili prekinuti kontakt ako druga strana ne pokazuje kajanje i nastavlja nanositi štetu.
Jesmo li postali prebrzi u prekidanju odnosa?
S druge strane, fra Šimun upozorava da se pojam „toksičnih ljudi“ ne bi smio koristiti kao opravdanje za prekid svakog odnosa koji zahtijeva trud, strpljenje ili neugodan razgovor.
Ljudi koje volimo nisu savršeni i ponekad će nas razočarati. Zato su strpljivost, prihvaćanje i razumijevanjeneizostavni dijelovi svakoga ozbiljnog odnosa.
„Nužno je prihvatiti i mane kao i dobre strane onih koje volimo, s kojima smo životom povezani i koji nam znače. Ta idealnih nema.“
Ljubav i brak nisu samo stvar osjećaja nego i odluke te dugoročne brige jednih za druge. Međusobno razumijevanje može pomoći drugoj osobi da promijeni svoje ponašanje, dok stalna kritika i vraćanje zlom najčešće produbljuju sukob.
Ipak, kod odnosa koji nisu bliski ni životno važni, a koji čovjeka stalno iscrpljuju negativnošću, udaljavanje može biti opravdano.
„Ljude s kojima nismo bitno povezani, a koji nas nepopravljivo muče svojom negativnom energijom, najbolje je zaobići i ne dopustiti im da nas iscrpljuju. Nitko od nas nema nepresušnu energiju.“
Roditelje treba odgajati prije djece
Govoreći o odnosima roditelja i odrasle djece, fra Šimun podsjetio je na mudrost koju je čuo kod Navajo Indijanaca u Arizoni.
Kada su ga na seminaru upitali kada treba početi odgajati djecu, odgovorio je:
„Barem dvadeset godina prije njihova rođenja. Roditelji trebaju biti odgojeni!“
Dobar i zdrav roditeljski odgoj ostaje nezamjenjiv. Pritom glavnu ulogu nemaju riječi, nego toplina, vrijeme provedeno s djecom, razumijevanje i svakodnevno ponašanje roditelja.
Ako roditelj djetetu govori da ne smije lagati, a zatim od njega zatraži da telefonskom pozivatelju kaže kako nije kod kuće, sve njegove pouke o iskrenosti gube snagu.
„Za pogreške i slabosti treba imati razumijevanja jer nema savršenih ljudi. Ali nasilje jednih nad drugima ne smije se trpjeti i stalno čekati da se nešto popravi.“
Posebno naglašava da nijedan član obitelji ne bi smio biti osuđen na život u nasilju.
„Što će mužu nesretna žena ili njoj nesretan muž? A tek djeci nasilni roditelji.“
Izgubila se blizina ljudskog lica
Suvremene tehnologije omogućile su gotovo neprekidnu komunikaciju. Čovjek može imati stotine kontakata i pratitelja, a ipak ne imati osobu koju može nazvati kada mu je teško.
Prema fra Šimunovim riječima, komunikacijska sredstva mogu biti korisna, ali ne mogu zamijeniti stvarnu ljudsku blizinu.
„Izgubila se i nedostaje ničim nadomjestiva blizina, toplina i nježnost ljudskog lica, dragi osmijeh, dodir i zagrljaj.“
Tehnologiju uspoređuje s lijekom koji koristi samo ako se primjenjuje u odgovarajućoj mjeri.
„Komunikacijska sredstva su kao i lijekovi: dobra su samo u određenoj mjeri, inače će lijek biti gori od bolesti.“
Svatko bi se, smatra, trebao zapitati povećava li se broj njegovih stvarnih i radosnih susreta s obitelji i prijateljima ili se postupno zatvara u sebe.
Ako društveni život i bliski odnosi stalno slabe, to dugoročno šteti i psihičkom i fizičkom zdravlju.
Zašto nas boli tuđi uspjeh?
Fra Šimun Šito Ćorić posebnu je pozornost posvetio i zavisti, temi o kojoj je napisao knjigu. Opisuje je kao neugodan osjećaj koji ljudi često potiskuju i teško priznaju čak i sebi.
„Zavist je mješavina bijesa, straha, pohlepe i tuge zbog tuđeg dobra.“
Nastaje ponajprije uspoređivanjem s drugim ljudima, osobito kada pogrešno procjenjujemo vlastite snage i slabosti. Tada počinjemo vjerovati da je netko drugi zbog svojega izgleda, zdravlja, bogatstva, sposobnosti ili društvenog položaja sretniji od nas.
Takav osjećaj može postati snažan pokretač neprijateljstva i netrpeljivosti u međuljudskim odnosima. Društvene mreže dodatno ga potiču jer svakodnevno izlažu čovjeka uljepšanim prikazima tuđih života.
Fra Šimun napominje da pojavljivanje zavisti samo po sebi ne znači da je čovjek kriv, ali postaje odgovoran ako pod njezinim utjecajem počne umanjivati tuđu vrijednost ili nanositi štetu drugome.
„Čovjek nije kriv ni odgovoran što mu se pojavi zavist, ali jest ako po njoj djeluje pa umanjuje vrijednost drugoga ili mu nanosi štetu.“
Što ostaje kao mjera dobro proživljenog života?
Kada se čovjeku oduzmu titule, novac, status, uspjesi i sve ono čime se predstavlja svijetu, ostaje pitanje prema čemu se na kraju mjeri vrijednost njegova života.
Fra Šimun ističe da svatko na to pitanje mora odgovoriti osobno. Ipak, vjeruje da postoji mjerilo koje vrijedi za sve ljude:
„Količina dobrih sadržaja koje sačuvamo u sebi i dobrih tragova koje ostavimo iza sebe.“
Na pitanje koju bi posljednju poruku uputio ljudima, nije izdvojio jednu rečenicu. Prisjetio se, međutim, ljudi koji su ga tijekom godina slušali i čitali te koji se i danas vraćaju njegovim stihovima, mislima i poticajima.
Zato i dalje preporučuje pripjev jedne od svojih pjesama:
„U toj kratkoj trci,
sjeti nas se, Bože,
da vrijeme, znanje i sve što ima,
za dobro svak iskoristiti može,
da vrijeme, znanje i sve što ima,
što bolje svak iskoristiti može.“
