Licemjeri u bijelim mantilima
Zovem se – nije važno.
Bitno je ono što sam uradio: uredno sam završio prvi stupanj postdiplomskog studija na Sveučilištu u Zagrebu. Položio sve ispite, prikupio dokumentaciju, pečate, potpise – sve po propisima.
I onda dođem na Medicinski fakultet u Sarajevu, kod dekana Mulabegovića, i kažem: „Pošto sam prvi dio postdiplomskog studija završio u Zagrebu, želim nastaviti drugi dio – izradu magistarskog rada – ovdje.“
On mi odgovara: „Pošaljite dokumentaciju, bit ćete upisani.“
Ja pošaljem.
I dobijem odbijenicu.
Zašto?
Zato što je dokumentacija iz druge države i ne može se priznati. Treba verifikacija, treba nostrifikacija – oni su meni rekli: „Ne može.“
A ja, naivan, pošten čovjek, ne bunim se, ne tužim, ne pišem žalbe.
Ja jednostavno – ponovo upišem u svojoj domovini dvogodišnji magistarski studij.
I položim sve ispite iz početka.
I napišem novi rad.
I odbranim.
I magistriram.
Dvije godine mog života otišle su u nepovrat.
A onda čujem: Izvjesna Seb. osoba iz optužbe protiv bivšeg premijera, članica najveće stranke, supruga predsjednika stranke, upisuje magistarski studij na istom fakultetu.
Isti dekan Mulabegović – podpredsjednik te iste stranke – prima njenu dokumentaciju.
I ta dokumentacija iz strane zemlje, sa istog sveučilišta nije pečatirana, nije ovjerena, nije verifikovana. Na njoj su ocjene upisane rukom na običnom papiru.
Bez potpisa dekana Zagrebačkog sveučilišta.
Bez ovjere.
Bez ikakvog dokaza da je iko od tamošnjih profesora ikada vidio njeno ime i dokaz o položenim ispitima.
To je kao da ste, zamislimo, polagali maturu usput, a da niste uopće završili gimnaziju.
Zamislite: dođete na medicinski fakultet i kažete „Ja sam položio maturu“, pokažete cedulju na kojoj piše „položio“ rukom napisano – i dekan vas upiše.
A onda zamislite, za pet godina, bez ikakvog predznanja, bez đačkih knjižica, bez završene srednje škole, bez ocjena iz dnevnika vi postanete ljekar.
Da li bi vi išli takvom ljekaru na pregled?
Da li bi mu vjerovali i dali svoj život u njegove ruke?
I još mu sud, deset godina kasnije, vrati to zvanje – ne zato što je dokazao da je učio, već zato što je Univerzitet pogriješio u proceduri dok mu je oduzimao.
I sada dolazi najgori dio.
Izvjesna Seb. mene tuži Etičkom komitetu Ljekarske komore ZDK.
Zbog čega?
Zbog izjave koju sam dao novinarima. Izjave koja nije autorizirana, koja je izvučena iz dugog prijateljskog razgovora i zbog pidizanja tiraža došla u dnevne novine.
I Etički komitet – umjesto da provjeri da li je podnosilac etičan, da li je podnosilac lažirao dokumente, i ako jeste da joj oduzme licencu po službenoj dužnosti– razmatra njenu tužbu.
Kako jedna takva neetična osoba može mene tužiti etičkom komitetu?
Iako je na kraju njena tužba odbačena – mene su izložili javnom linču, troškovima, stresu i poniženju.
A ko je nju ikada tužio?
Ko je tužio dekana Mulabegovića koji je primio njene lažne i nepotpune papire?
Ko je tužio Univerzitet koji je 2023. godine pokušao da ispravi svoju grešku, ali je to uradio toliko nespretno da je sud nepravomoćno presudio samo o proceduri, a ne o istinitosti njenih dokumenata?
Zašto Univerzitet nije tužio profesoricu kojoj je oduzet naziv?
Zašto nije vraćen novac koji je stekla sumnjivim zvanjima?
Gdje je pravda?
Gdje je pravednost?
Gdje je Etički komitet kada neko lažira dokumente?
Gdje je Tužilaštvo kada dekan stranke prima falsifikate?
Gdje je Univerzitet kada isti dekan odbija uredne papire poštenog studenta, a prima neuredne papire stranačke kolegice?
Gdje je sud kada umjesto istine presuđuje o formi, pa onome koji vara vraća zvanje jer mu ga nisu uredno oduzeli?
Odgovor je: Nepotizam je jači od zakona.
Stranačka staza je kraća od fakultetske. Licemjerje je veće od etike.
I na kraju, ja – koji sam dvaput polagao iste ispite, koji sam dvaput gubio vrijeme i novac – ja sam taj koji se osjeća poniženo.
Jer nisam imao dekana u stranci. Nisam imao bračnog druga predsjednika.
Nisam imao medije koji će mi raditi kampanju.
Imam samo jedno: istinu.
I ona boli više od bilo koje presude.
Zato kažem: Licemjeri u bijelim mantilima, koji preskaču stepenice, koji lažiraju ocjene, koji tuže poštene ljude etičkim komitetima – vi možete dobiti sudske presude, ali ne možete dobiti moje poštovanje.
Moja diploma vrijedi više od vaših stranačkih veza. Moje dvije godine ponovnog studiranja – to je moja etika.
A vaša presuda – to je samo papir. Kao i vaše ocjene.
Na običnom papiru, upisane rukom, za životnu maturu koja nikada nije ni položena.
Bosanci i Bošnjaci su ponižavani i sa istoka i sa zapada.
A kada još i Bošnjaci ponižavaju Bošnjake to postaje neizdrživo.
Aferim, Bošnjaci. Aferim na ovom licemjerju.
Ova slika je bez komentara.
