Kako se približavaju izbori u Srbiji, sve glasnije slušamo istu političku mantru:
Studenti ovo, studenti ono, studentska lista, studentski kandidati, studentska volja, studenti pobjeđuju… Kao da je dovoljno izgovoriti riječ „studenti“ pa da svaka rasprava automatski prestane i da svako pitanje postane nepoželjno.
A upravo sada, pred izbore, vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom.
Ako se izlazi pred građane i traži njihov glas, onda više nije dovoljno pozivati se na emociju, atmosferu protesta ili činjenicu da iza neke inicijative stoje studenti. Građani imaju pravo da znaju ko traži njihov glas, šta tačno nudi, kakvi su mu ciljevi i ko će za te ciljeve preuzeti odgovornost.
Ako su studenti pokretači, neka budu pokretači, niko im to ne osporava. Ali od toga praviti političku svetinju i očekivati da se svaka kritika studentske liste dočeka kao bogohuljenje, zaista je pretjerano.
Meni se, iskreno, od tog neprekidnog pozivanja na „studente“ već okreće želudac. Politički program, odgovornost i rezultati ipak su važniji od etikete.
Jer, budimo ozbiljni: „studenti“ nije politički program. To je društvena grupa. I kao što svaki građanin ima pravo da podrži određenu ideju, tako svaki građanin ima pravo i da tu ideju preispituje, kritikuje i traži odgovore. Ako iza neke liste stoje konkretni ljudi, onda za njih moraju važiti ista pitanja koja važe za sve druge političke aktere:
Koji su im ciljevi?
Ko ih predstavlja?
Ko preuzima odgovornost? Šta nude građanima? Kako će svoje ideje sprovesti u djelo? Ne može se svaka kritika unaprijed odbaciti rečenicom: „Ali to su studenti!“
Pa šta?
Studenti su građani. Punoljetni studenti koji učestvuju u političkom životu imaju ista prava kao i drugi građani, ali upravo zato imaju i odgovornost za ono što politički zastupaju.
Ne može se od jedne riječi napraviti štit od svih pitanja.
A posebno ne može unaprijed da se proglasi: „Studenti pobjeđuju!“
Ko to odlučuje prije birača?
Izbori nisu unaprijed završena predstava u kojoj neko već zna rezultat, pa samo treba ubijediti građane da ga prihvate. O tome ko pobjeđuje odlučuju birači kada izađu na birališta. Sve ostalo su političke poruke, kampanja, očekivanja i pokušaji da se stvori određena atmosfera.
Ako je neka lista dobra, neka to pokaže programom. Ako ima podršku, neka je pokaže na izborima. Ako ima ozbiljne političke ciljeve, neka ih predstavi jasno i bez skrivanja iza kolektivne etikete.
Jer politika nije takmičenje u tome ko će glasnije izgovoriti riječ „studenti“. Politika nije ni takmičenje u tome ko će prvi proglasiti pobjednika. Politika je odgovornost prema ljudima čije se povjerenje traži.
I zato me ne zanima ko je kome simpatičan, ko nosi indeks, ko se predstavlja kao „glas mladih“ ili ko pokušava da kritiku pretvori u moralni prijestup.
Mene zanima šta nude građanima.
Koji su im ciljevi.
Ko će za njih odgovarati.
Šta će uraditi kada izbori prođu i kada nestanu parole, transparenti, kamere i predizborna atmosfera. Jer tada počinje ono najvažnije, odgovornost za izgovoreno i obećano.
Nije dovoljno reći „mi smo studenti“.
Nije dovoljno reći „studenti pobjeđuju“.
Nije dovoljno ni očekivati da građani povjerenje daju samo zato što je određena politička ponuda upakovana u riječ koja trenutno izaziva snažne emocije.
Povjerenje se ne nasljeđuje. Povjerenje se osvaja.
A na izborima ne glasaju etikete.
Glasaju građani.
I upravo njima treba ostaviti posljednju riječ.
ZA KRAJ
Neka se zato prestane sa proglašavanjem pobjednika prije nego što su birači uopšte rekli svoje. „Studenti pobjeđuju“ nije izborni rezultat, već politička poruka kojom se pokušava stvoriti utisak da je ishod već odlučen.
Nije.
Odluku ne donose društvene mreže, parole, ankete po komentarima niti oni koji najglasnije ponavljaju da pobjeda već pripada njima. Odluku donose građani na izborima.
A kada se prebroje glasovi, tek tada ćemo znati ko je imao podršku, ko je imao program i ko je zaista dobio povjerenje građana.
Do tada, manje parola, a više odgovora.
Autentična Valdisa ✍️
