OTAC, TRENER, PRIJATELJ, DOMOLJUB, LJUDINA…
MIJO KNJEŽEVIĆ!!!
Iako ga poznajem od rođenja, nije lako napisati jedan tekst, ili osvrt a da nešto o Miji ne bude izostavljeno.
No najvažnije je početi od obitelji iz koje je potekao, a koju iznimno cijenim i poštujem.
Mijo je rođen u Ljubuncima
zaselak Jurići. Ima živu majku, dva brata i sestru. U strašnom zločinu u rodnoj kući u Jurićima pripadnici Armije BIH
Ubili su njegovu maloljetnu sestru Marinu i brata Josipa.
Tragedija je to koja je ostavila duboke i neizliječive rane, u srcima i dušama majke Ivke, oca Ante, sestre Ružice, kao i braće Roberta, Mije i Josipa.
Otac Ante preminuo je prije petnaestak godina, a majka je kako to Mijo voli reći, naš najveći oslonac.
Ona je ta koja je unatoč nezamislivoj tragediji i proživljenoj boli ostala jaka, i koja nas stalno uči da je u životu najvažnije biti dobar čovijek, ne svetiti se, i ne imati mržnju ni prema komu na ovome svijetu.
Njezini savjeti, i nezin primjer su putokaz meni, mojoj sestri i braći kaže Mijo.
No ono što bih želio posebno naglasiti, jeste Mijina ljubav prema sportu, a posebno prema košarci.
Još kao mali dječak počeo je trenirati košarku, pa su treneri brzo prepoznali njegov izvanredan talenat.
Jednom prilikom, njegov otac
mi je pričao kako su ga kao dječaka zvali u Cibonu.
No obiteljske prilike, i duboka povezanost bila je jača.
Neka nas skupa, mi se razdvajati nećemo ni za što na svijetu, bio je očev odgovor.
U KK Rama Mijo je kao junior i kao senior u više navrata bio najbolji strijelac, i najbolji igrač. Po završetku aktivne karijere, njegova ljubav prema košarci ne prestaje.
Kao mladi trener, išao je po Ramskim školama, trenirao mlade, i otkrivao nove talente.
Kasnije je završio trenersku školu, trenirao juniore, a danas je trener seniora.
Daje sve od sebe, kao trener i kao čovijek kako bi košarka u Rami bila još bolja i uspiješnija. Nemjerljiv je njegov doprinos u razvoju i rastu košarkaškog kluba.
Pod njegovim vodstvom, klub je postigao izvrsne rezultate.
Danas njegovim stopama, idu dvojica njegovih sinova Toni i Andrej koji ne propuštaju ni jedan trening, ni jednu utakmicu. Mijo im je svojim primjerom usadio tu ljubav.
Jedino što im možemo poželjeti, jeste to da budu uspješni kao i on.
Meni je moja obitelj na prvom mjestu kaže Mijo.
Imam svoju divnu suprugu Ivanu, i svoje sinove.
Oni su moje najveće blago.
Moja majka, moja sestra i zet, braća, nevjesta, nećaci i nećakinja, su moja velika složna obitelj na koju sam ponosan i dragom Bogu zahvalan.
Volim svoju Ramu, napose svoje Ljubunce, Juriće, i Uzdol.
Tu su moji korijeni, i korijeni mojih pradjedova.
Učim svoju djecu da i oni u svome srcu nose ljubav, prema ovoj stradalničkoj mučeničkoj grudi, gdje su nevini ubijeni, moj brat i moja sestra, kao i još puno njih u našemu kraju.
Volio bih da se ljudi što više bave sportom, posebno košarkom.
Moja velika želja je da svi živimo u miru, da se međusobno poštujemo, i pomažemo kako bi nam budućnost bila bolja od tužne i teške prošlosti.
Ostaje nam samo da se pridružimo Mijinim željama, i poželimo još puno uspjeha u osobnom životu, i trenerskom poslu.
