Pri analizi hrvatske političke zbilje uvijek treba imati na umu dvije temeljne značajke te zbilje. Prva je da hrvatski političari nikada ne govore istinu, nego sve ono što kažu treba tumačiti na suprotan način. Ako, primjerice, kažu da neće popustiti nekom međunarodnom pritisku, možemo s punim pouzdanjem zaključiti da su već popustili, samo još traže način kako da ublaže negativan odjek svog popuštanja u javnosti.
Druga značajka hrvatske politike jest da su svi hrvatski političari nakon Tuđmanove smrti ”regionske” i/ili ”eunijske” interese pretpostavljali hrvatskim interesima. Oboružani ovim vrlo jednostavnim analitičkim alatom prilično dobro možemo analizirati hrvatsku političku zbilju i dosta pouzdani predviđati buduće događaje na tom planu.
Naravno, svaka nova politička garnitura na vlasti unosi i neke nijanse u političko ponašanje, koje također treba uzeti u obzir pri analizi hrvatske političke zbilje. Tako je u Milanovićevo vrijeme trebalo računati s njegovom naprasitom naravi, u Sanaderovo vrijeme s njegovim srebroljubljem i snobizmom itd. Andrej Plenković na vlasti je već dovoljno dugo da se može raspoznati što je originalno u njegovom političkom rukopisu. To je, uz bezrezervnu odanost globalizmu i prepotenciju, stanovita šahovska dalekovidnost u pomicanju političkih figura na taj način da se stvari na političkoj sceni događaju kako on želi čak i onda kada nastoji ostaviti dojam da on to zapravo nije želio, nego je, eto, i sam bio stavljen pred svršen čin.
Pogledamo li aktualna događanja na domaćoj političkoj sceni, uočit ćemo da naoko dolazi do određenog napuknuća unutar dosada vrlo stabilne koalicije na vlasti. Milorad je Pupovac, iznenađen i uvrijeđen što je u Kaštelima gorio kao krnje, zaprijetio izlaskom iz koalicije. Zatim se našao s Vrdoljakom, Radinom i Kajtazijem, a nije došao na redoviti sastanak koalicijskih partnera. Iz medija saznajemo da su Pupovčevi manjinci i Vrdoljakova mala stranka velikog apetita nekakva ideološko-interesna koalicija unutar vladajuće koalicije ili, točnije rečeno, udruženje za reketarenje HDZ-a. No, razmislimo li malo, vrlo brzo ćemo zaključiti da njihove ideološke i financijske ucjene dobro dođu Plenkoviću da opravda pred vlastitom strankom i pred biračima svoje stranke iznevjeravanje nacionalnih i kršćanskih vrijednosti. Iznevjeravanje koje je, u konačnici, Plenković sam preuzeo na sebe kada se dragovoljno stavio u službu ”eunijskih” interesa.
Znakovito je također da se i tijekom prijevremenih izbora u Lici HDZ nastojao distancirati od SDSS-a, a na HDZ-ovim skupovima orile su se Bulićeve i Thompsonove pjesme. Postavlja se pitanje nije li to napadno udaljavanje HDZ-a od Milorada i Milorada od HDZ-a zapravo pokušaj umiljavanja biračima koje su iznevjerili kako bi se ponovo zadobila njihova naklonost? U Lici su izbori prošli, a taj se trend nastavlja, znači li to da nas čekaju još neki izbori? Dobro, ispred nas su europski i predsjednički izbori, ali što ako nas čekaju i prijevremeni parlamentarni izbori!? Stvari za HDZ za sada još dobro stoje, rast kakav-takav bilježe u kontinuitetu, plaće i mirovine stižu na vrijeme, oporbeni SDP je u dubokoj krizi… S druge strane tko zna što se iza brda valja: bankrot preostalih brodogradilišta, repovi afere oko Agrokora, novi imigrantski val…? U svakom slučaju, prijevremeni izbori nisu tako nevjerojatni kao što se na prvi pogled čini.
Usporedo s fingiranim udaljavanjem od Pupovca HDZ vodi intenzivni promidžbeni rat protiv konkurencije na desnici: NHR, Hrasta, građanskih udruga katoličke provenijencije i drugih. Svi ti manevri upućuju na to da se već vodi žestoka kampanja, prvo za europske izbore, a onda tko zna, ovisi od uspjeha na tim izborima, mogući su i novi izbori. Kad god bili ti izbori, prijevremeni ili redoviti, važno je na umu imati sljedeće: uspije li HDZ i ovaj put uvjeriti obični hrvatski puk da glasuju za njega jer je manje zlo, Hrvatska će propustiti novo europsko ”proljeće naroda” i, umjesto da se pobrine za sebe i svoje interese, trošiti snage na gušenje tuđih revolucija, a neki novi europski ideolozi mogli bi Hrvate opet proglasiti ”otpadcima naroda” koje treba zatrti.
Kad kažem novo europsko ”proljeće naroda”, mislim, naravno, na nacionalno buđenje diljem Europe. Buđenje koje će završiti novim uzletom europske civilizacije ili njezinim sunovratom, no jedno je sigurno – doći će do radikalne promjene. Ostaje nam samo nadati se da nas ta promjena neće zateći na krivoj strani, kao što su nas svi dosadašnji povijesni preokreti – osim onoga početkom devedesetih – zatjecali.
Damir Pešorda
