Dođe li ikada tadašnjem najboljem rukometašu svijeta još jednom zalijepiti dlanove “mazom” i zgrabiti loptu u ruke? ‘Ma pusti, sve me boli, haha’, kaže Ivano Balić
Hrvatski rukomet donio je svojoj domovini prije 15 godina zlatnu medalju iz grada na kojemu su moderne Igre započele. Atena je bila za hrvatski narod grad sreće, a Ivano Balić (40) njezin kreator. Bilo mu je tada tek 25 godina, a bio je vođa. Ne na papiru, nego na terenu. Sada, kada pogleda natrag na ta ponosna vremena rukometne igre naše države, kaže, ne žali.
Trebali smo uzeti još zlata
– Bogu hvala, imamo tu jednu zlatnu olimpijsku medalju…A šteta, opet, mogli smo ih mi imati i više zlatnih. Jednostavno nismo bili te sreće, ali ponosan sam na to razdoblje – naglašava Ivano Balić za 24sata, ali sama medalja, ne znači mu puno.
– Nemam pojma gdje mi je ta medalja. Negdje je spakirana s ostalima. Mislim da ona, kao sama medalja, nije toliko važna. Ti znaš što si napravio, tvoje će ime zauvijek ostati upisano u povijesti, ti si olimpijski pobjednik, a medalja je onako, više za pokazivanje, a meni to ne treba, ja znam što sam napravio – uvijek iskreno govori Ivano.
– Nostalgije nema. U tom trenutku si igrao, nisi razmišljao, sve je to trajalo nekakvih 20-ak godina. Znam da sam se trudio i da sam svaki puta dao sve od sebe – govori nam omiljeni hrvatski rukometaš pa dodaje:
Dajte nam tu medalju i idemo doma
– Taj turnir je bio savršen za nas. Sada kad se prisjetim, koliko me još sjećanje služi, ne znam što bih istaknuo kao najljepši trenutak. Svaka je utakmica bila bitna, sve je vodilo tom zlatu, svaki trenutak izvan terena.- kaže.
Ipak, našao je Ivano jednu omiljenu sekvencu.
– Ako moram birati, penjanje na postolje bilo mi je najdraže. To je onako, ajde, dajte nam napokon to zlato da ga stavim oko vrata – iskren nam je najbolji igrač turnira.
Osim osvojenog zlata, Ivano je proglašen i MVP-em turnira te je stavljen u najbolju sedmorku na poziciju srednjeg vanjskog. Ipak, on te uspjehe ne smatra bitnima.
– Normalno da ti je drago, to je lijepo priznanje, ali bitno je da se trudiš, da igraš. I da nisam to osvojio, što me briga, imam olimpijsko zlato oko vrata – kroz osmijeh nam priča Ivano.
A dođe li ikada, tadašnjem najboljem rukometašu svijeta, još jednom zalijepiti dlanove “mazom” i zgrabiti loptu u ruke?
– Ma pusti, kakav sportski nagon, sve me boli haha – našalio se Ivano na opasku da niti nakon 15 godina ne izgleda ništa manje sposoban da još jednom u poznatim “adidaskama”, bijelom dresu s četvorkom na leđima stane na teren i zavuče još koji pogodak u mrežu najboljih golmana.
Gdje je onda danas “Mozart” rukometne igre?
Podsjetimo, Ivano je karijeru započeo u Splitu, pa je preko Metkovića otišao u španjolski Portland San Antonio, zatim je igrao u Zagrebu, Atletico Madridu, a karijeru je završio u njemačkom Wetzlaru. Balić se danas bavi rukometnom školom “Balić&Metličić” koja djeluje u Splitu od 2007. godine, a upravo ondje se druži s bivšim suigračima i današnjim suradnicima.
– Lijepo je i sada vidjeti da Hrvatska ima talentirane djece, naš rukomet ima svijetlu budućnost. Ali ima i problema. Treba više satnice u dvoranama, no to je malo šire područje o kojem bismo morali više popričati – zabrinuto govori najbolji hrvatski rukometaš i dodaje:
– Pero Metličić i ja se intenzivno družimo, ali su tu i Ljubo Vukić, Venio Losert, Ivica Maraš…Ima nas dosta dolje koji smo igrali u reprezentaciji i sada surađujemo i družimo se.
