ŠStih je puno više od poretka riječi. Usporedila bih ga s tetovažom, rezbarijom.. Proza ima formu, stih je izliven iz srca, kao rijeka koju stavimo u korito riječi! Pjesništvo je način percepcije, komunikacije, života… to su osebujna bića koja stihom uokviruju protočnost vremena.
Razgovarao: Anto PRANJKIĆ
U svim dijelovima Bosne i Hercegovine žive posebni ljudi. Nesvakidašnji. Neki od njih znaju praviti neobične skulpture, neki se brinu o povijesti. Neki uspješno čuvaju prirodu i okoliš, a neki se kreativno izražavaju. Na Širokom Brijegu od svojega rođenja živi samozatajna književnica i kreativna “svaštarka” Sanijela Matković, čija je književnost već prije sedam-osam godina prešla granice Hercegovine. Unatoč, životnim nedaćama, muze u Sanijeli pjevaju svoju melodiju, koju ona prenosi na papir i daje svima nama kako bismo pili i svoju životnu svakidašnjicu učinili još ljepšom. U kratkom razgovoru upoznali smo se sa stvaralačkom moću širokobriješke poetese i spisateljice i upoznali bilo njezinoga kreativnog iskaza kao i planove za bližu budućnost, u kojima posebno mjesto ima i nakladnička kuća “Kerigma-Pia” iz Zagreba kao nakladnik Sanijelinih djela
Poštovana gospođice Sanijela, već ste duži niz godina u svijetu književnosti. Što je to što Vas privlači u svijet bjeline papira?
– U čarobnom svijetu Književnosti sam 9 godina, a u svijetu književnog stvaralaštva cijeli život. Znam da su čitatelji već čuli tu rečenicu, ali pišem od kada sam naučila prva slova. Prvo sam pisala u Dnevnicima, zatim preko 10 godina bila sam blogerica pod šifrom. Međutim nakon što sam uprizorila oko dvadesetak predstava, odlučila sam nekoliko njih objaviti u prvijencu OTISAK SRCA. Nakon kojega je uslijedila zbirka ljubavne poezije, zatim duhovna zbirka, meditativna, zavičajna poezija, domoljubna, prvi roman i ta priča se hvala Bogu nastavlja u ovoj godini s dva nova naslova.
Neki kažu, a to je rekao i veliki Antun Branko Šimić da su pjesnici čuđenje u svijetu. Je li tako ili ne? Kakva su vaša iskustva?
– U jednoj svojoj pjesmi, pjesnike sam nazvala SOMELIJERIMA SNOVA.Mi smo dakle ti (jer sam prvotno pjesnikinja) koji kušamo okus stvarnosti, prelijevajući je po stihovima, kao nekim lijepim posudama. Stih je puno više od poretka riječi. Usporedila bih ga s tetovažom, rezbarijom.. Proza ima formu, stih je izliven iz srca, kao rijeka koju stavimo u korito riječi! Pjesništvo je način percepcije, komunikacije, života… to su osebujna bića koja stihom uokviruju protočnost vremena.
Do sada ste ukoričili veliki niz svojih umotvorevina. Pred nama su sada novi roman i nova zbirka poezije. što nam to novoga dolazi iz duše Sanijele Matković?
– Roman je za mene bio poseban kreativni izazov i sretna sma što sam ga prihvatila. KIŠA BOJE TULIPANA roman je koji obrađuje specifičnu temu i mislim da je prvi takav na ovim našim prostorima. Ne znam koliko ću ih još napisati ali ova KIŠA će uvijek imati posebno mjesto kako u književnom stvaralaštvu, tako i u životu. Sigurna sam kako će ga čitatelji dobro prihvatiti, jer se svatko može u njemu pronaći. Osebujna je to priča, koja ima boju tulipana, a miriše na žute ruže.
Nova zbirka poezije TRI ZIME DO PROLJEĆA u pet poglavlja, donosi 261 stih. Zahvaljujem recezentima koji su u tim pjesmama prepoznali otisak svjetske poezije. Peto poglavlje posvetila sam pjesnicima koje volim. U njemu se nalaze pjesme pisane specifičnim stilom. Naime, kada posvećujem pjesmu nekom književniku, pjesmu pišem koristeći se naslovima njegovih pjesama. Tako da su ti stihovi svojevrsni OMAŽ pjesnicima i njihovom stvaralaštvu.
Pored književnosti okušali ste se i u nekim drugim kreativnim aktivnostima?
– Točno, dugo vremena slikarstvo mi se činilo nedokučivim. Međutim prije šest godina krenula sam na tečaj slikarstva, nakon čega je postalo velika strast. Volim slikati, najviše uljanom tehnikom i pastelom, a mjerodavni tvrde da je i moje slikarstvo LIRSKOG karaktera. U spomenutom vremenu nastalo je nekih tridesetak uradaka, koje sam darovala dragim prijateljima. U zbirci MISTIČNIM TRAGOM SUZE osim stihova, nalaze se i moje slike.
Druga velika strast je KAZALIŠTE , velika ljubav kroz koju sam upoznala drage kreativce i stekla nove prijatelje. Od 2000., napisala sam i režirala 23 predstave. Predstave su izvođene u BiH i Hrvatskoj i lijepo prihvaćene od publike. Meni najdraža je ujedno i najizvođenija je predstava BOŽIĆNI DAR.
Vas vidimo na brojnim književnim susretima. Volite izlagati svoju književnost?
– Književnost, bilo da je riječ o poeziji ili prozi je PORUKA koju treba iskomunicirati. Iako sam prisutna na skoro svim društvenim mrežama gdje imam drage prijatelje koji prate moju poeziju, susreti sa živom publikom su nešto posebno. Nastojim se odazvati koliko je to moguće, jer takvi susreti rađaju nekim novim retcima i prijateljstvima.
Što poručiti mladima koji tek kreću putem književnog stvaranja?
Neću im poručiti da „ŽIVE SVOJE SNE“
Moja poruka je – PRIHVATITE IZAZOV zvan ŽIVOT!
Odvažite se ;pomicati granice, hodati i kad je teško, trčati po kiši, vjerovati u svoju ideju i onda kad nemate podrške…
Budite UNIKATNI i svojom BOJOM obojite prostor i vrijeme u kojem živite!
Budite izvor novih ideja, projekata, pjesama, dobrote.
Budite KREATORI kvalitetne i sretne sadašnjosti i budućnosti! 
