Posebna su jesenska jutra u našem zavičaju. Zamirišu svježinom, zasvjetlucaju u travkama i oprezno ugoste prve sunčeve zrake dajući im do znanja kako je magla gospodarica koju treba uvažiti, ta njezino je vrijeme. A ona svoj koprenasti veo rasprostre ovlaš po nizinama i polako ga povlači tananim rukama sve dok ga ne zabaci na svjetlo sivu haljinu i nestane u šumi poput vile Nagorkinje.
– Spustila se gusta magla iznad Borčana – Jure potiho prokomentira zamijećeni prizor u daljini.
– Meni se čini da su magle sve gušće i sve češće – Mara se osvrne na njegove riječi pa zagledana u daljinu zaplovi u sjećanja.
– Ja sam se jednom izgubila u magli kad sam čuvala ovce u planini. Malo prije svete Kate, pao prvi snig, nije sve obililo pa ovce išle u pašu. Dobro za’ladilo, ali ‘ko te pita? Moraš za ovcom, ako se igdi vidi travka. Ovca je salalna živina, ona sebi upase i ispod sniga.
– De, kako se izgubi? – prekide je Jure očekujući rasplet priče.
– Muke ti se izgubit – nastavi Mara istim tonom – pala magla, odjednom. Ne vidiš, već malo isprid sebe. Ja sam, čini mi se, znala svaki kamen u brdu, ali mi se u trenu sve priokrenulo. ‘Odam za ovcam, a one k’o poplašene, stala i’ bleka, zna i živina kad je neka nevolja – Jurin upitan pogled tražio je nastavak pripovijedanja.
– Dositim se ja i okrenem molit, ‘rabrim samu sebe. Kontam molitve, a sve naglas. Borim se da me stra’ ne svlada, glas mi trepi, najviše na Zdravomariji, to je uvik bila moja draga molitva. Ne gubim nadu u Božju Providnost, znam da neće izostati, nikad nije. I, moj Jure, najednom zapiri lagan vitrić, magla se rastupi i ja ugleda di sam. Otišla na suprotnu stranu sela, prema planini. Brže bolje zaokrenem ovce i potram prema selu. Magla opet u naletim zakloni pravac kud tribam ić’, ali se i rastupi na tren. I tako ja nekako izbijem na povir sela. Onda se spusti gusta maglurina, ne vidiš prst prid okom, samo što ajvan zna put svojoj kući, po pameti.
– Magla me je pratila cili život – zamišljeno će Jure – dobro se sićam one kroz Koprivnicu, a i niz Vranić bi je uvik bilo ‘vako uzjesen – zastane na trenutak gledajući na sat u očekivanju televizijskih vijesti. Jure se teško nosio s uznemirujućim novostima, ali ih je redovito slušao.
– Pratila je magla naš narod kroz povist. Nikad se rastupit prid očima. Čini mi se da i sad „srljamo u maglu k’o guske“ kako Radić spomenu prije sto godina.
– Nemoj se zamarat politikom, Jure! Nikad vlast nije odgovarala narodu, a najgore je kad je nema. Čuvaj se omaglice u glavi! Je li ti tako rekla dokturica?! – Mara je zabrinuto dijelila savjete Juri te diskretno uzela daljinski upravljač i isključila televizor.
– Ajmo malo proodat vani. Evo, digla se magla, nema je oko kuća. Bit će lip dan. Ma, ne će dobro doć’ na ovaj Svit ni po čijem znanju, ni po tvojoj brizi, već po Milosti Božjoj ako je budemo tražili.
