Ivan Rakitić, Ante Budimir, Gabriel Vidović – imena za koja je nogometni svijet itekako čuo ili će još čuti. A što im je zajedničko? Korijeni? Da! Osim što su sva trojica nosila ili nose sveti dres hrvatske nogometne reprezentacije (ovaj najmlađi, posljednji, i Dinama, a Rakitić i Budimir španjolskih klubova Seville i Osasune), povezuje ih i jedna mala bosanskohercegovačka općina – Žepče.
Ponos i bh. Hrvata
Rakitićeva majka je Žepčanka, Budimir je Žepčak, točnije, dolazi iz malog mjesta Ozimice u toj općini Zeničko-dobojske županije, a Vidović, mladić koji je sjajnim golom za vodstvo od 1:0 protiv Astane u Kazahstanu približio Plave europskom proljeću, Žepčak je po ocu.
“Rakitiiić! Rakitiiiiiiiiiić”, koliko je samo Hrvata diljem svijeta, ponajviše u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zemljama njegovih korijena po roditeljima, taj nogometni virtuoz obradovao u dresu Vatrenih… Posebno nakon što je cijela nacija, svi Hrvati, ma gdje bili, strepjela kada je pucao s bijele točke na utakmicama Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine.
Iako i danas briljira u dresu španjolske Seville, kao što je to radio i dok je, među ostalim, igrao i za veliku Barcelonu, od Vatrenih se oprostio u rujnu 2020. nakon 13 godina, 106 nastupa i 15 postignutih golova. Popularni Raketa odrastao je u skromnoj gastarbajterskoj obitelji u švicarskom Möhlinu s tek oko 10.000 stanovnika. Majka Kata mu je Žepča, točnije iz maloga mjesta Ponijevo, otac Luka iz slavonskih Sikirevaca. Sin Ivan u Švicarskoj (Rheinfelden) rodio im se 10. ožujka 1988. godine.
– Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da otac pokraj vrata prisluškuje moj razgovor sa švicarskim trenerom. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me. “Nastavljam igrati za Švicarsku”, rekao sam mu, a njegova reakcija je bila: “Oh… Ok, dobro…”. Počeo sam se smijati. “Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!”, nakon čega su mu krenule suze i zaplakao je – prisjetio se danas 35-godišnji Rakitić za medije trenutka kada je odlučio obući hrvatski dres.
A da nikada nije zaboravio bosanskohercegovačke korijene po majci, govori i podatak da je upravo u majčinu rodnom Ponijevu u žepačkoj općini financirao sportski projekt – igralište s tribinama i reflektorima.
Tridesetdvogodišnjeg Antu Budimira (22. srpnja 1991.), nakon što je u kvalifikacijama za Euro na Maksimiru matirao Armeniju i Vatrene odveo na još jedno veliko natjecanje, iduće godine u Njemačkoj (ukupno sedmo Europsko prvenstvo za hrvatsku nogometnu reprezentaciju), prozvali su novim herojem Hrvatske.
– Mama, žena i baka nekad ne razumiju neki potez pa pitaju gdje je gol. Njima posvećujem ovaj gol – kazao je junak nedavnoga kvalifikacijskog susreta za Euro 2024. protiv Armenaca.
Dolazi iz sela Ozimice u žepačkoj općini, a rođen je u zeničkoj bolnici. Zbog rata koji je bjesnio u BiH i ostalih okolnosti, 1992. je s obitelji došao u Veliku Goricu. Otac mu je poginuo u automobilskoj nesreći.
– Mama Janja je sa mnom i dvjema sestrama Irenom i Renatom došla u Turopolje. Mama se žrtvovala za nas, sve nam je omogućila – kazao je svojedobno Ante.
Umjesto Elfa – Vatreni
Gabriel Vidović, mladi hrvatski reprezentativac, rođen je u njemačkom Augsburgu, krilni je napadač, projekt Bayernove škole. Jučer (1. prosinca 2003. godine) napunio je tek 20, a nogometni znalci već vide kakav bi mogao biti potencijal. Nitko ni ne sumnja da je samo pitanje trenutka kad će dobiti i Dalićevo povjerenje. Njegov otac Zoran, rođeni Žepčak, napustio je BiH 1995. i u potrazi za boljim životom skrasio se u Njemačkoj. Gabriela su htjeli i u redovima Elfa, ali i on se, kao i Rakitić u Švicarskoj, odlučio za hrvatski dres. Po majci je Kiseljačanin.
