Vozim se zagrebačkim tramvajem u rano prijedodne, ovog pomalo tmurnog, jesenjeg dana.
Ispred sebe zapažam odsutna lica ostalih suputnika, što gledaju negdje u daljinu.
Tuga me hvala zbog njihove tuge, što kao koprena prekriva njihove poglede.
Ponudim mjesto starijom dami, koja me čak ni čula nije…
Pitam se sjetno, što je u svačijoj glavi, trenutno ?
Brige, sjećanja, samoće, žal za prošlim i tračak nade za budućim?
Da sam u ovaj tramvaj sjela prije deset, petnaest godina možda bih samo vidjela starije putnike, koji slučajno bijahu blizu. 
A sad i ja drugačija, starija, vidim sve drugim očima i zalazim u misli o njima, njihovim sudbinama, životima.
I oni bijahu nekad mladi, život svoj proživješe, volješe, ljubavi imadoše, a i sad imaju neki, to sigurno je.
I ako u tijelima staraca, srca njihova i sad dišu, žive.
Tu su, postoje pored nas, sa škrinjama blaga životnoga, što samo oni poznaju,
skrivenog od svijeta, pa čak nekad i od njih samih, kad godine preuzmu pod svoje i počnu da brišu sjećanja.
Ma, volimo ih, svim srcem, jer jednoga dana i nas to čeka.
Samo ćemo mi znati što je u nama, dok drugi budu zapažali starce, naša tužna lica, pomalo sjetna.
autor: Branka Subašić
