Bit ću najbolji na svijetu, uvijek je govorio mali David Mandić, misleći samo na rukomet. Za njega ništa drugo nije postojalo. Samo lopta i rukomet. To je nešto nevjerojatno, kazali su nam njegovi susjedi u Hardomilju pored Ljubuškog, odakle je svaki dan išao na trening.
Nekada pješice i četiri kilometra u jednom smjeru. Pješice se znao i vratiti, a nekad je, da bi došao na trening, autostopirao. Ako mu ne stanu morao je to propješačiti, onda još odraditi trening. Stoga ne čudi da je u čudesnoj utakmici protiv Njemačke upravo on najviše pretrčao: 4,6 kilometara. Kao nekad na trening. U jednom smjeru.
– I igrači me zezaju zbog toga. Nekad me tata vozio, ali rijetko. Imao sam od svog sela Hardomilja do dvorane više od šest kilometara, stopirao sam ponekad, hodao po kiši, svašta… Odabrao sam svoj put i on me vodi prema vrhu – kaže nam Mandić.
Treneri tvrde da na trening nikad nije zakasnio. Dolazio je i ranije kako bi što više bio u dvorani. Sigurno je često puta i pretrčao taj put pa je njegov sprint na utakmici s Njemačkom od 29 km/h, uz onaj Horvatov, bio najbrži.
– Za se da je Mandić pješačio skoro pet kilometara da bi stigao na trening, što je posebna osobina i garancija za uspjeh – kazao je Zvonko Herceg iz Izviđačeve rukometne škole, a David, koji je prvo hrvatsko krilo nakon Nikše Kaleba koji može igrati i na poziciji halfa u obrani, pohvale svakodnevno potvrđuje.
Već drugi put izabran je i za najboljeg sportaša Ljubuškog. Prošle godine izabran je za najbolje lijevo krilo svijeta, i tu je ispunio obećanje s početka teksta. Već je po nečemu najbolji na svijetu, a mnogi Zagreb vide samo kao njegovu usputnu stanicu do Bundeslige.
Nijemci su ga dosad upoznali. Često na utakmicama dobije isključenje, a nisu nepoznati ni njegovi oštriji startovi na treninzima. U Ljubuškom nam kažu da Červar voli takve, velike radnike u ovoj muškoj igri pa nam prepričavaju i anegdotu s jednoga od prvih Mandićevih treninga u PPD Zagrebu.
– Nije imao previše straha pa je na treningu malo oštrije ušao u jednog starijeg suigrača. Trener ga je morao upozoriti pa mu je Červar kazao: “Gospon Mandić, sačuvajte to za utakmicu”. Sačuvao je, a koliko ga Červar voli pokazao je i stavljajući ga ispred legende Štrleka u reprezentaciji, ali među njima sukoba nikad nije bilo.
– Jako sam ponosan što sam igrao uz takvog igrača. Tako dobrog momka nikad nisam upoznao. Bili smo cimeri, pomagao mi je. Prije pet godina sam jednom bio u Kielceu dok je on tamo igrao, s Izviđačeovm mladom momčadi, slikali smo se i tu sliku čuvam i danas – govorio je ranije Mandić o Štrleku, a upravo je on svojim igrama svoga uzora ‘izgurao’ iz reprezentacije.
– Dolazio je na treninge bolestan, umoran, neispavan, trenirao je dan i noć. Je li ikad propustio trening? Ma jok! Dolazio je igrati za starije generacije, igrao je turnire, utakmice. Stalno mu je rukomet bio u glavi, a lopta u rukama – kazao nam je Slaven Tomić, trener u Izviđačevoj rukometnoj školi koji je vodio i Davida.
– Za rukomet je bio vrlo darovit. Vidjelo se to od početka, a bio je i uporan. Potpuno se posvetio rukometu, čak ponekad zapostavivši i školu. Bio je prvo krilo naše juniorske momčadi u finalu prvenstva, a bio je mlađi čak tri godine od ostatka momčadi – kazao nam je Tomić.
Odrastao je u obitelji s četvero djece, jedan brat je također bio dobar, ali je odustao, a njegov najmlađi brat je 2007. godište i također je ogroman talent. Strašno podsjeća na Davida, a Tomić nas podsjeća kako je njegov mlađi brat Mihael sa svojom generacijom ‘Skauta’ rukometni prvak BiH. Njemu je uzor brat.
– Pa kad sam s bratom počeo dolaziti na treninge, nisam ni znao za druge rukometaše osim njega. On je dobro igrao i bio mi je uzor – kazao je mlađi Mandić.
Obitelj se u Hercegovini, u Hardomilju kod Ljubuškog, ljeti uz rijeku bavi ugostiteljstvom, ali ovo ljeto će morati bez Davida. On će se, kako sada stvari stoje, umjesto hercegovačkih specijaliteta koje gostima pripremaju njegovi u obiteljskom restoranu, morati zadovoljiti sushijem na Olimpijskim igrama u Tokiju.
– U Ljubuškom nije bilo drugih sportova. Rukomet je tada bio u modi jer je klub igrao Europu. To sam odabrao od početka. Škola? Nije me zanimala, posvetio sam se samo rukometu. Završio sam Agroturističku školu i to je najvažnije. Rekao sam da ću gurati rukomet i ako što bude, bude. Evo, isplatilo se izgleda – rekao nam je David, pa zaključio:
– Nadimak Rambo mi je novi, ali zovu me i Medo. Svi se tako međusobno ovdje u repki zovemo, Musa, Dule, ja… Odakle mi snaga? Pa svi mi Hercegovci smo jaki, snažni momci.
