Draga moja Mati,
hvali ti sa skromnim
stihovima ovim:
Što si me naučila
kada treba da praštam.
Što si me naučila
da tišinu osluškujem
i da iz nje izvučem
najbolje pouke dana.
Što si me naučila
da ćutanjem govorim.
Što si me naučila
i da vrisnem kao grmljevina
glasno i jasno kada treba.
Što si me naučila
da razvijam jufke
da zamijesim tijesto
i za pšenični hljeb
i za hurmašice slasne.
Što si me naučila
da gledam u ruže
i da ih opojno mirišem.
Što si me naučila
svojim toplim suzama
kako da budem podrška
i kad mi najdraži odlaze.
Bila si.
I uvijek ćeš to biti
moj najjači vjetar
što me tuče u leđa
Kojom god stazom
ja da krenem
ja te u stopu pratim.
Tvoja kćerka Enisa
Enisa Milinovic E DA MI JE BABO ŽIV DA MU NEŠTO LIJEPO REČEM
Sinoć sam te sanjam ispod grožđa
Na klupi kraj bijele ruže.
One što si mi zasadio
I htejdoh da ti kažem
Sve lijepo ,da ne brineš..
Gledam te ,hodaš po avliji.
A nema te moj babo.
A šljive ispupale
I viišnje,i jabanuke,i maline i kruške..
Sve u baharu ,babo moj…
Zgrčilo mi se u grlu..
Rekla bih ti sve al glas me izda..
Samo jecaj i krik,babo moj..
Kao kos leti crnina
Zagnojena moja glasovna vrlina..
Ramazan a tebe nema ni ove godine,
Niti hurmašica,ni tufahija..
Samo mezar koji obiđo
I zasadi istu onu bijelu ružu
Da je mirižem kad ti dođem
Babo moj…
Između 22.04.2018 i zemlje
Malaksa kćerinskim osjećanjem
Rscvjetanim usredištu tišine
I vrisnu iz sveg glasa
Bez pomisli u pozadini
S galsom bolne tuge
U taktu zemlje
Na mjestu gdje zasadih ružu.
Uspomene prelaze s ruke na ruku
do vrhova prstiju
jagodice kao krv od bola
suosjećajući se s bolom i tugom.
Tačno 22.04.2018 u devet..
Enisa Milinovic 22.042018 Krik zimsklog svitanja
U polutami sobe
Ostavila sam krik
Onaj samo naš
Kojim smo započeli dan
Isprepleteni ,znojavi, mirisom snijega stopili
Jutarnji bezdan
I znaš
Taj san nismo sanjali
Bludni ga osnivali
Dok su drugi nam zamke smišljali
Mi vragolasti jutro dočekivali
Enisa Milinovic08.01.2019 Najvise volim
Najvise volim
nase nocne sate,
koje ukrademo
od uzurbanog dana
i kad sam samo tvoja
i ti samo si moj,
kada smo cijeli
u plahtama bijelim.
Ti,nasi su samo sati,
odmaknuti bilo kojoj temi.
Bez sumnji ikakvih.
Okacili na klin i dilemu
da li smo se trebali
bas sada sresti
na ovoj pustoj zivotnoj stazi.
I ovako se zaplesti,
u igri ljubavnoj garati.
I najvise volim
kada vise ne znam
kojim putem da idem
dok sa tvojim kocijama lebdim
i u ovoj izmaglici dana nestajem.
I kad kompasi polude
dok se nase usne poje
i tijela znojna mrse.
Kada ne znam
gdje mi je kraj
a ni tvoj pocetak.
I kad uvijek trazimo
neki razlog za ljubavni produzetak.
Kad se kao nit nadostavljamo
ne skrnaveci tu bit
da nasa ljubav nije samo
mit.
Enisa Milinovic 17.01.2019 Želimo li uljepšati život sebi i drugima,moramo biti brzi.Život je kratak i samo je jedan.Uvijek imamo na umu da nam je samo jedanput dato da budemo sretni i da uneseno radost u živote drugih ljudi.
Jedini način kojim čovjeka možemo privoljeti na aktivnost,akciju je da mu damo što želi.Drugog načina nema.Možete dakako i prisilom privoljeti,samo što ti surovi postupci imaju sasvim neželjene posljedice.
Ne mnogo,ali ono malo za čim istinski teži i pokušava dobiti svim silama,nepristaje ću na odricanje.Svaki ” zdrav i odrastao” čovjek želi
Zdravlje i dug život
Dovoljno hrane
Dovoljno sna
Novac i što se s njim može kupiti osnovno
Sretan spolni život
Dobrobit svojoj djeci
I osjećaj da nešto znači.
Enisa Milinovic.
