|
Sreli smo se opet
i znali smo to.
Paučina se ponovo
nadigla nad nama.
Tiha.
Blaga.
Onako nježna.
Ali opet nas dijeli
mnogo toga.
Nema nas,
svi ti osmjesi,
svi ti pogledi,
lapsusi dopušteni.
Postali smo
svoje spostvene zapreke
i ništa nas ne udaljava
nego mi sebe sami.
Ostao si u mom svemu,
da barem nisi.
Još uvijek se
uspinješ mojim mislima
i po mojim snovima
poput rose na staklima
vozova kojima si dolazio.
Trebala sam ti reći sve
sve što sam željela biti
i svega čega sam se bojala.
Sada.
Sada sam ostala
samo neobično napisana
Enisa Milinovic
|
|
|
