Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.
Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?
Hrvati u BiH trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili
Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.
Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.
S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.
Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.
Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.
>>Plenković: Scenarij izbora Komšića nije dobar za hrvatski narod, ali ni za državu BiH
Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.
To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.
Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.
Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.
