Nećeš mi vjerovati ali moje dnevno razmatranje danas je bilo temeljeno na onom o čemu sada bruji svijet – svjetskom prvenstvu i sinoćnjoj utakmici. Svugdje se ušuljao govor o njemu, pa eto i u moju molitvu. S Bogom možeš pričati o svemu, pa i o nogometu. I stvarno mi je ta molitva bila plodna. Pokušat ću ti iznijeti par poučnih zaključaka iz tog razmatranja. Prvi je bio taj da ovo nije samo nogomet, ovo je nešto daleko više od samog sporta. Ono što se sada događa neće ostati upisano samo u povijest nogometa, ovo je povijest svijeta i jedna priča ispričana o nama Hrvatima.
Puno se toga pričalo o nama. Pričali Argentinci, Rusi, Danci, Englezi… Govorili su lijepo, ružno i ogavno o nama… Govorili su ono što su mislili o nama… Imaju pravo. Pričali o nama i rekli sve što su imali. A onda, onda su pričali Hrvati, pričali i ispričali ne bajku nego čudesnu i nevjerojatnu priču ne samo o dobroj momčadi nego i o našim vrijednostima. Shvatio sam da su svi ovi gore navedeni svojim pričama i ponašanjem daleko više toga rekli o sebi nego o nama. Nauči i ti da nije važno što drugi pričaju o tebi, važno je ono što ti svojim životom i ponašanjem pričaš o sebi jer ionako je to jedino istinito a sve drugo su samo priče. Ono rušenje fotografa pri slavlju i čudesan postupak izvinjenja naših igrača tom fotografu, od onog igranja s djecom pa sve do onog nevjerojatnog zajedništva i njihove borbenosti… – sve se to čuje daleko više od govorkanja kojekakvih. Drugo što možeš naučiti jest to da je važno da vjeruješ u Boga i sebe. Nemoj se podcjenjivati zbog toga što jesi i tko si i odakle si. Jesi možda malen ali vidiš da to uopće nije važno kada imaš vjere. Ti možeš dogurati daleko! – samo se žestoko bori, moli, vjeruj i nizat će se pobjede. Ne očajavaj kada krene kako nisi ti zamislio. To ti je zapravo samo poticaj da kreneš još jače i da pokažeš sebi i drugima da ti to možeš. Tako je važno i to da znaš da ne možeš sam. Nisi sam! Igraš s drugima. I nisi važan ti nego mi! Ti si važan kao igrač ali kao igrač za druge a tek onda i za sebe. I zato je bitno to zajedništvo koje našim momcima ne manjka. Ne boj se dodati loptu drugima kada vidiš da ti ne možeš. I jedan drugom, treći četvrtom i past će gol. Bogu hvala! – to ponavljam ja i ponavljali su svi igrači. E kada bi mi znali to – zahvaliti za svaku pobjedu, i poraz. Ne misliti odmah na budućnost i moljakati Boga da dade još snage da i to pobjedimo. Potrebno je i to ali je potreban i onaj trenutak kada ćemo zastati i zahvaliti Bogu na kraju svake pobjede i onda slaviti u zajedništvu. To nam kao pojedincima često nedostaje. Koliko puta zaspemo a da nismo zahvalili Bogu na proteklom danu?! Eto još nešto što možemo naučiti od ovih momaka. Dalje možemo naučiti još nešto vrlo važno a to je da uvidimo kada i kako Hrvatska pobjeđuje i napreduje i kada i kako će Hrvatska kao država pobijediti i ponosno se uzdići na noge. Kada? Kako? Onda kada ja i ti i svi mi budemo igrali za nju srcem punim ljubavi a tek onda razumom i svojim talentima. Svi mi govorkamo kako je loše a danas svi ponosno nosimo hrvatski dres. I to govori o nama. Ali evo prilike da to popravimo. Primili smo gol? Dali smo autogol? Nema veze! Idemo još jače zaigrati i to ispraviti! Idemo braniti svoju domovinu tako živo k’o što naši igrači brane svoj gol. Idemo se širiti i idemo po pobjedu ne čekajući da je donesu drugi. Naš izbornik kaže da mu je najveći problem bio donijeti odluku o izmjeni igrača jer nitko nije htio izaći iz igre iako su svi bili skapani od umora. Svi hoće da se bore! Ne odustaju! Žele još više! – a ja i ti? Tako se borimo za Hrvatsku? Možda je stvarno sada 1:0 protiv nas pa smo obeshrabreni i odustajemo ali vidio si sinoć što ti je činiti. Ona snaga na terenu bila je snaga srca i domoljublja a ne snaga tijela. Gospodin uzvisi neznatne a zbaci oholice bogate i zato naš duh kliče od radosti kao onda srce i duša Marijina! Vidiš da radost i ljubav ujedinjuju a nipošto politika. Mi ljudi, mi maleni, mi smo igrači najveće utakmice. Ovo je već osvojeno zlato i posve je nebitno hoće li nam ga dati ovaj svijet. I mogu ti reći samo jedno: zaigraj spremno za Gospodina kao ovi momci za Hrvatski dom i siguran sam u pobjedu. Bij dobar boj vjere! O kako je silna naša radost i naš ponos u ovim trenucima ali i kako će tek biti silna naša radost kada od Gospodina primimo ono za što i živimo i za što bi se za života i trebali boriti – život vječni u raju. Nemoj da ti život završi kao utakmica Englezima – sa suzama, bijesom, žalošću zbog propuštene prilike… Neka ti život završi kao utakmica Hrvatima – s radošću, suzama radosnicama, zahvalnošću, zajedništvom i na kraju pravim slavljem zbog dobro iskorištene prilike… Ali da bi završila tako onda moraš i igrati borbenim srcem i vjerom kao naši momci. Borba – eto što prethodi pobjedi. Ali sve je ovo kap u moru radosti što ju je Gospodin pripremio za nas u nebu. Možda je ovo predokus. Ali dosegnimo i iskusimo pravu radost! To je bitnije! Jer ovo je, iako važno i zapisano u povijest, ipak prolazno a ono što Gospodin nudi jest vječno, za sva vremena. To je djelić onog što sam naučio od naših momaka! I eto zašto nije važno da li voliš našu repku ili ne, da li voliš nogomet ili ne… Kažem ti: ovo je nešto više! Neka zvone zvona jer doista i nebo slavi, ne možda zbog dobre utakmice, nego zbog one radosti i ponosa i domoljublja u našim srcima. Ali nemoj dati da se ušulja đavao pa da strašna bogopsovka, nasilje, mržnja i drugo zlo zavlada ovim danima radosti. Reci ne zlu i umnoži svoju radost. I na kraju moram priznati da je premalo da samo momci zahvaljuju Bogu – vrijeme je da to učinimo i mi: Bogu hvala!
