Prošlo je proljeća…
i ljeta…
i jeseni…
i zima…
Prošlo je radosti,
tuga,
smijeha,
pjesme,
i vina…
Prošlo je svatova,
i sahrana,
i veselja,
i žalosti…
Prođosmo i mi,
stara moja,
divna moja,
koja zauvijek živiš
u sjećanju moje radosti…
Još mi jutrom
mali krušćić,
onaj samo za me, miriše,
još mi duša za tvojom
bijelom kavom uzdiše…
U maloj trošnoj kuhinji,
sa starim podom drvenim,
sa prozorom trošnim,malim,
al’ sa najvećim,najljepšim
pogledom u život,u svijet,
od kojeg rastu krila,
raste želja za let…
(i još tiho zapjevam;
“da sam ptica,i da imam krila,
cijelu Bosnu,ja bih preletila”…)
Još vidim umorne
ruke tvoje,
kako uveče kruh “zakuvaju”,
kako za “goste u poljima”
najfinije pite razvijaju,
dok u sepetima
plodove muke i ljubavi donose,
dok umjećem
najvećeg umjetnika,
život po baštama
i poljima raznose…
Još vidim klupu drvenu,
pored onog velikog šporeta,
i didu sa lulom i šeširom,
i našeg mačka koji
pored prede…
Još uvijek vidim,
stara moja,divna moja,
cijeli onaj rajski život,
što provedoh pored tebe…
J.DM.
