TAJ BRIJEG
Dok ga promatram
spoznajem
kako se nekoć pod stoljetnim hrastom rodila duga
i svojim bojama otkala Brijeg.
Umivajući ga zorama,
hranila ga molitvom,
čvrsnući za nadolazeće nevere i oluje.
Odrastao je poput feniksa.
Nadrastajući uvrede i boli
prerastao u izvorište smiraja.
Taj Brijeg
pod kojim se sanja i živi,
rađa, umire, putuje, moli.
Taj Brijeg – pod kojim jesam i bit ću.
ŽENA POD SUNCEM
Zazivljuć ti ime,
pred Tobom u Ružariju prostiremo ruže
dok Ti svojim dlanovima sabireš;
naše zavjete, molitve i suze,
bdijući kao u Kani, nad časom uslišanja.
Jer, u dvanaest zvijezda tvoje Krune
pohranjena su naša sazvježđa,
u Tvojim majčinskim rukama
naše sudbine.
I dok ti stoljeća nadimlju Ime,
prije svega,
ti bivaš Majkom darovanom nam pod Križem
i pod ovim Brijegom što ti danomice izriče zahvalu,
„Žena nad ženama“
DAN U KOJEM SU ZANIJEMILE PTICE
Odrekavši se mogućnosti Judinog zatajenja,
poljubivši Bibliju,
jedan po jedan
odlazili su u smrt.
I spališe ih.
A oni ostadoše gorjeti kao neugasivi grm na Sinaju
pred kojim Mojsije izu obuću svoju.
I od tog dana
u kojem su zanijemile ptice,
Brijeg gori svjedočanstvom
o Istini,
o Ljubavi,
hodeći stopama pobijenih.