Čovjek i tradicija utkani su jedno uz drugo. Toliko se grle da se čovjek bez tradicije ne može zamisliti. Često se gubimo u raspojasanom vremenu. Pa se vratimo unatrag i sjetimo minulih vremena, naših dragih koji nisu među nama živima, njihovog života i kulture. Čovjek bez njegovanja tradicije svojih predaka nije potpun. Kultura nematerijalne baštine se njeguje i prenosi s generacije na generaciju. Iako ponekad mislimo kako je nemoguće daljnje njegovanje tradicije rodi se netko tko će ju na svoj suptilan način objelodaniti i primaknuti suvremenom dobu.
Često na svom meniju preferiram tradicionalna jela kako ne bi pala u zaborav. Toliko jednostavnosti u pripremi istih, a toliko pristaju nepcu svakom kušatelju.
Priča o kiselom kupusu ili kiselom zelju je složena. Samom pojavom prvih vjesnika proljeća i malo ljepšem vremenu pripremao bi se pogodan teren koji obiluje suncem. Na istom bi se palilo suho granje i lišće kako bi se dobio što kvalitetniji treset. Dobro bi se očistilo od kamenčića, zatim bi se prosijavala zemlja kako bi se kupus posijao na Veliki petak. U to doba po planinama se sijala stara sorta kupusa koja nije bila podložna brzoj fermentaciji, a glavice su bile tvrde s tankim listićima. Taj rasad bi se pazio kao zjenica oka. Često bi se posipao s lugom kako bi bio zaštićen od mušica i kupusnog leptira. Nisu se koristili pesticidi, sva zaštita bila je na prirodnoj bazi. Sadio bi se između blagdana sv. Ante i sv. Ivana od 13. – 24. lipnja. Napominjem, ovakav slijed je vrijedio za planinske dijelove. Kupus bi se kiselio sredinom listopada. Ljudi su bili vrijedni, umjetnici, pravili bi badnje-drvene kace u koje bi se spremalo po 150 kg kupusa. Kiseli kupus bio je važna namirnica u svakom seoskom domaćinstvu. Nedjelja bez kuhanog kiselog kupusa sa suhim mesom bila bi nezamisliva. Također, Božić bez kuhanog kiselog kupusa ne bi bio Božić! Naše stare majke koristile su četiri namirnice za kuhanje, a to su kiseli kupus, sol, voda i suho meso. Budući da su sela bila puna blaga krupnog i sitnog zuba, često bi se miješalo meso. Tako na stolu sa kiselim kupusom bi se našla kuhana suha bravetina, kozletina, govedina i svinjetina.
Nekada su obitelji bile brojne pa bi se pripremalo u velikim loncima. Prvo bi se meso prokuhalo te bi se ta voda prosula. Glavice kiselog kupusa bi se isjekle na komade. Na dno lonca bi se posložilo meso, prekrilo kiselim kupusom, nasula voda i stavilo na vatreni šporet da prokuha. Kad prokuha pomaklo bi se na kraj kako bi lagano krčalo sve do podnevnog nedjeljnog ručka. Sol bi se dodavala po potrebi kada bi se kupus skuhao, jer prilikom procesa kiseljenja kupus se obilato soli. Obično bi se služio s domaćim kruhom ili kukuruzom.
Nekada su obitelji bile brojne pa bi se pripremalo u velikim loncima. Prvo bi se meso prokuhalo te bi se ta voda prosula. Glavice kiselog kupusa bi se isjekle na komade. Na dno lonca bi se posložilo meso, prekrilo kiselim kupusom, nasula voda i stavilo na vatreni šporet da prokuha. Kad prokuha pomaklo bi se na kraj kako bi lagano krčalo sve do podnevnog nedjeljnog ručka. Sol bi se dodavala po potrebi kada bi se kupus skuhao, jer prilikom procesa kiseljenja kupus se obilato soli. Obično bi se služio s domaćim kruhom ili kukuruzom.Dok pišem, vraćam se u prošlost i osjetim miris stare kamene kuće, pucketanja vatre i mirisa kiselog kupusa koji krčka na kraju starog smederevca. Vidim baku koja sjedi na starom pocrnulom stočiću tronošcu u jednoj ruci drži krunicu, a u drugoj tamno plavu pletenu krpu i čeka trenutak da „prevrne“ kruh. Mirisi se toliko grle i prepliću da ti prorade sva osjetila i probude želju za hranom i nekadašnjim životom. Na kredencu starom stakla se zamaglila od kuhanije. Kao da pegla na žeravicu želi da iskaže svoju važnost te čeka da struje nestane kako bi poslužila! Eh koja toplina u duši i oko srca!
Kiseli kupus je bio osnovna zimska hrana. Hrana za sve uzraste. Ako bi se kojim slučajem dijete razboljelo i dobilo temperaturu rasol iz badnja bi se uzimao kao lijek i okrepa za imunološki sustav. Kada bi se navečer sijelilo uz bukaru vina, pečene pole i koju rizu suha mesa obvezno bi se servirala izrezana na osmine i posoljena krupnom soli glavica kiselog kupusa. Kiseli kupus se kuhao i za vrijeme posta. Sa malo ulja bi se dinstalo te bi se služilo uz toplu pogaču ili kruh. Moj djed bi znao reći „Najdraži mi je kupus peti dan“. Uistinu ostavljao bi u jednu šerpicu kupus i jeo peti dan! Prilikom spremanja stare majke bi znale reći, ne štedi ni na mesu ni na masti, kupus se ne može premastiti.
Možda će netko reći kakva je to hrana, nema dovoljno proteina, da valja u zecu bi bilo sto kilograma …… To je bila hrana naših predaka, hrana tog vremena koja je othranila mnoge generacije. Uz tu hranu bili su sretni. Konzumiranjem kiselog kupusa jačamo našu probavu, pozitivno utječe u borbi za gubitkom kilograma, pomaže u smanjivanju stresa, jača imunološki sustav. Poznato nam je kako na naše raspoloženje može utjecati ono što jedemo, ili bolje reći ono što jedemo utječe na naše raspoloženje. Također znademo kako probiotik utječe na poboljšanje pamćenja, smanjuje anksioznost, depresiju. Vitamin C pomaže u borbi protiv prehlade i imunološkom zdravlju organizma. 
O gastronomiji ne treba puno raspravljati, različite percepcije okusa imamo. Svjesni smo kako živimo u modernom vremenu uz modernu hranu. Ne trebamo zaboravljati ni gastronomiju naših predaka, ako nam se ne sviđa bar ju njegujmo, na samom početku teksta sam navela čovjek bez njegovanja tradicije nije potpun.
