Prikaz knjige: Ivan Mužić, „Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina“, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika“, Split, 2011.

Malo je koja tema iz hrvatske povijesti, toliko žučno osporavana kao što je pitanje neslavenske etnogeneze ili pak hrvatske državnosti. Većina istraživača u obje Jugoslavije, koji su u svojim radovima odstupali od službenoga „slavističkog“ ideologema, politički su progonjeni i zatvarani, a neki su zbog toga i ubijeni poput Kerubina Šegvića, Milana Šufflaya i Mihovila Lovrića.

Teorije o hrvatskoj etnogenezi

Kronika stare hrvatske državnosti

Četiri su teorije o hrvatskom podrijetlu – iranska, gotska, autohtona (ilirska) i slavenska međusobno vodile stogodišnji „harac“ ili rat kako bi tek u neovisnoj hrvatskoj državi bili stvoreni preduvjeti za hladnije prosuđivanje odredbenica koje danas čine hrvatsku naciju.

Iranska se teorija temelji na lingvističkim istraživanjima značenja hrvatskoga imena, arheološkim nalazima, poput Tanajskih ploča, na kojima su u crnomorskom području, odnosno gradu Azovu, pronađena dva epigrafska natpisa iz 3. stoljeća. U tim natpisima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος) za koja se vjeruje da su antroponimi hrvatskoga imena poput današnjih osobnih imena, a u jednom od natpisa Horoáthos (Χοροάθος) se spominje kao sin od Sandarza, što je iransko ime. Zbog toga postoje snažne naznake da su Hrvati tada bili iranski narod koji se u nadolazećim stoljećima poslavenio kao i to da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla. Osim toga, ustrojstvo moćnih vojnih skupina s konjaništvom te politička organizacija prostora, uprave i javnoga života bili su pokazatelji kako se radi o vrlo starom narodu, a ne tek bezimenim skupinama koje su antički auktori označavali Slavenima.

Gotska teorija o podrijetlu hrvatskoga naroda temelji se ponajprije na proučavanju domaćih hrvatskih izvora „Hrvatske kronike“, „Ljetopisa popa Dukljanina“ i djela Arhiđakona Tome „Historia Salonitana“, koji istovjetuju Gote, Hrvate i Sclavine ili ih svrstavaju u zajedničku skupinu koja je u ranom srednjem vijeku zaposjela prostor hrvatskih zemalja.

Autohtona teorija počiva na arheološkim istraživanjima i proučavanju grobne kulture, koja, kao i ukopni ostatci, pokazuje gotovo neprekinuti tisućljetni kontinuitet ukapanja pokojnika, a poglavito onih iz dinarskoga područja.

Slavistička pak teorija, sklona isključivosti i unitarizaciji, temelji se na lingvističkoj podlozi o zajedničkom podrijetlu slavenskih jezika pa tako i naroda, koji govore različitim slavenskim jezicima. U pozadini ove teorije, kojom ni do danas nije prestalo političko manipuliranje, bijahu geopolitički razlozi – bilo da je riječ o njemačkom prodoru na istok gdje su živjeli narodi, koji su govorili tim slavenskim jezicima ili pak t. zv. slavenskoj ideologiji, koja je imala uporište u ruskim geopolitičkim zahvatima.

Znanosti u službi ideologija

Stoljetna slavistička prevlast nije urušila samo put znanstvenim spoznajama, nego je, zbog prevladavajućega političkog, a primarno unitarističkoga utjecaja, duhovno osakatila niz naraštaja različitih naroda te gotovo do utrnuća dovela njihove identitete.

Upravo je zato jugo/slavistička historiografija relativizirala pojedine povijesne izvore, poput primjerice „Hrvatske kronike“. Nijekala je njezinu izvornost, vrijednost navedenih podataka, a posebno u njoj istaknute dijelove, koji jasno govore o organizacijskim i državotvornim silnicama, što ih je u svojoj ranoj dobi imao hrvatski narod.

To se ponajprije odnosi na pitanje održavanja prvoga sabora, ustrojavanje uprave i organizaciju državnoga prostora.

Kako bi se što više omalovažila njezina vrijednost proglašena je i svojevrsnom kompilacijom te prijepisom Dukljaninova spisa.

Zbog straha od političkih progona i književnopovijesna znanost je uzmicala od ozbiljnijih pitanja što ih je postavljala „Hrvatska kronika“ pa je uglavnom prihvaćala historiografske jugo/slavističke dogme.

Ako se izuzme rad američke profesorice hrvatskoga podrijetla Anny Newman, lingvistička obradba „Hrvatske kronike“ nije ni postojala, premda je doduše objavljen jedan gotovo bezvrijedan tekst, u kojem se opetuju jagićevski zaključci, već odavno metodološki pa i razinom spoznaje višestruko nadiđeni.

Uz hrvatske istraživače, koji su zbog navedenih razloga svoje pogledi usklađivali s vladajućim politikama, „Ljetopisom popa Dukljanina“, a onda i „Hrvatskom kronikom“ bavili su se, naravno, srbijanski povjesničari, čije su radovi uglavnom usklađivani s potrebama velikosrpskih političkih projekata.

Crnogorski istraživači u dijelovima su Dukljaninova spisa pronalazili izvore vlastitoga identiteta, dok je muslimansko-bošnjački ideolog Muhamed Hadžijahić, uz neka vrijedna zapažanja, u tim hrvatskim starim spisima tražio bosansku autonomiju.

Suvremeno otvaranje pitanja iz „Kronike“

Pitanje „Hrvatske kronike“ na dnevni je red u naše doba stavio hrvatski povjesničar i pravnik Ivan Mužić, koji je akribijskim nizom malih znanstvenih pothvata uspio dokazati da je „Hrvatska kronika“, ne samo starija od Dukljaninova spisa, nego da se ona, uz Dukljanonove redaktorske zahvate, nalazi u osnovi njegova djela.

„Ljetopis popa Dukljanina“ napisan je, kako je utvrdio Mužić, između 1143. i 1163., a „Hrvatska kronika“ u zadnjem desetljeću XI. ili u prvom XII. stoljeća, s tim da je do nas na hrvatskom jeziku došao prijepis Jerolima Kaletića, koji se čuva u Vatikanskoj knjižnici, iz 1546. godine.

Osim toga, raščlambom do nas došloga teksta na hrvatskom i prijevoda na latinski, Mužić je pokazao da to „prastaro djelo“, kao povijesni izvor sadrži iznimno vrijedna zrnca istine o ranoj hrvatskoj povijesti, koju, prema Mužiću, „Hrvatska kronika“ pomiče u VI. stoljeće, a progovara i o t. zv. mračnom dobu VII. i VIII. stoljeća.

Zahvaljujući opažanjima Krešimira Mlača, zaključio je kako „prastari spis“, dakle, „Hrvatska kronika“ ima i svoje posebno značenje kao književni tekst. Uporaba glasovnih figura, poput asonanca i aliteracija, radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata, jasno pokazuje književnu dimenziju pa i mogućnost da je spis bio u nama nepoznatoj inačici ustišen, kao i tehnike opisa bojeva i sukoba u kojima do izričaja dolazi i pripovjedačko umijeće.

Mužić zaključuje kako je „Hrvatska kronika“, prvobitno bila napisana na „slavenskom“, zapravo hrvatskom jeziku, a predložak kojim se služio Kaletić, smatra, bio je ispisan „poljičkom bosančicom“. Hrvatska je redakcija starija od latinske, a u obje redakcije postoje umetci, koji su dijelom nastajali i prepisivanjem. „Hrvatsku kroniku“ je u drugoj polovici XII. stoljeća na latinski preveo, a dijelom i redigirao, neki svećenik iz Bara, po svemu sudeći Zadranin – barski nadbiskup Grgur, koji je napisao slijedeća poglavlja tako da je s vremenom cijeli spis postao poznat pod nazivom „Ljetopis popa Dukljanina“.

„Hrvatska kronika“, kako je historiografski utvrdio Mužić, prvo je djelo hrvatske historiografije i književnosti. U njoj se obrađuju zbivanja gotovo samo na teritoriju današnje Hrvatske i Bosne, a neki spomeni predjela i mjesta izvan tih zemalja rezultat su, smatra, naknadnih umetaka.

Mužić je u svojoj knjizi, u prvom poglavlju „Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske“ raščlanjivao „Hrvatsku kroniku“, U drugom poglavlju je objavio svoje čitanje Kronike u redakciji Jerolima Kaletića, koja je poslužila za pisanje ovoga teksta.

U sljedećem poglavlju objavljena Marulićeva lationska redakcije Hrvatske kronike iz narodne biblioteke Srbije u prijevodu Uroša Pasinija na hrvatski jezik. Potom je objavljen i faksimil rukopisa kaletićeve redakcije iz Vatikanske knjižnice te „Hrvatska kronika“ u transkripciji Anny Newman. Objavio je i faksimil Marulićeva prijevoda na na latinski iz Narodne biblioteke Srbije te Marulićev prijevod na latinski iz iste knjižnice u čitanju Milana Ivaniševića.

Kao prilog objavljen je „Ljetopis popa Dukljanina“ u latinskoj redakciji i u čitanju Ivana Črnčića iz Vatikanske knjižnice, a na kraju je objavljena i opsežna bibliografija izdanja i radova.

Što je nama „Hrvatska kronika“?

Hrvatska kronika sačuvana je u prijepisu Jerolima Kaletića iz 1546., u kojoj je on zabilježio kako je Dmine Papalić našao tekst u starim knjigama pisanim „hrvackim pismom“. Dmine je tekst ispisao „rič po rič“, a Kaltić, kako kaže sam „pripisah iz rečenih knjig“.

Marulić je pak u svom prijevodu zabilježio da je Papalić našao knjigu napisanu ilirskim pismom i na ilirskom jeziku u nekoj vrlo staroj knjizi u Poljicima u domu Marakovića 1500. godine.

U sadržaju prve glave „Hrvatske kronike“ autor precizno navodi vrijeme i mjesto pojave „Gota“, njihovu karakterizaciju te svoje izvore. Riječ je o razdoblju kad Bizant odnosno Konstantinopol postaje središte Rimskoga carstva, a izvori su mu sveti Jeronim, Seilur (Sabin) i sveti Benedikt.

Goti o kojima piše „Kronika“ nisu sa sjevera, nego s istoka pa se razložno može pretpostaviti kako se radi narodu „Geta“, koji je u ranije doba živio na crnomorskom području u blizini Sarmata, čije je jezike u svom progonstvu, prema vlastitom priznanju naučio i glasoviti rimski pjesnik Ovidije, za kojeg neki povjesničari smatraju da je bio ilirskoga podrijetla.

Na tom području, kako svjedoči povijesna toponimija, arhaelogija, a na kraju i Tanajske ploče živjeli su i Hrvati.

Goti i Geti

Pojava tih Gota, odnosno Geta koji su živjeli u Podunavlju registrirana je u prvoj glavi „Kronike“ godinom 357. Njihove pokrete i sukobe s Rimljanima registriraju tada i drugi suvremeni povijesni izvori. Najprije su zaposjeli Panoniju pa rimski vladari u pomoć pozivaju prave, odnosno zapadne germanske Gote, koji su ih i porazili na svom putu prema Italiji. Hrvatski auktor Kronike, služeći se već spomenutim izvorima, poistovjetio te nazive, a onda i narode.

Naime, Geti su se nakon susreta s Gotima u Panoniji ili kako auktor Ugarskoj razlili prema jugu i zaposjeli Dalmaciju, nakon spomenute 357. godine, što se podudara i s drugim povijesnim izvorima. Kako se kroz Kroniku cijelo vrijeme provlači hrvatski jezik kojim govore ti došljaci, nije samo za pretpostaviti, nego je očito činjenica da Geti nisu govorili germanskim nego nekim drugim jezikom.

Geti i Hrvati

U drugom poglavlju, kako priča Kronika, ratuju Goti protiv Dalmata i Histra, a u saldu rata, uz mnoštvo poginulih Dalmata na gotskoj strani su izginuli Hrvati. Ovdje nije, kako neki tvrde, riječ o izdvojenoj skupini Hrvata, nego se očito radi o istoznačnici kojom auktor naziva Gete, odnosno Gote.

Gotski vojskovođa, kojeg Kronika naziva Stroil, nakon te pobjede zaposjeda Ilirik pa zavlada svom zemljom „ča jest s ovu stranu Valdemije deri de Polonije“. Potom „pride u Bosnu, i slize u Dalmaciju i rasu primorske grade: Dalmu, Narun, i bogati i lipi Solin i grad Skardon i mnoge slavne grade položi na zemlju.“

Nakon Strolilove smrti, vlast je naslijedio sin Sviolad, a njega sin Silimir, čije „kraljevstvo bi Bosna i Valdemin deri Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo.

U izmjeni vladara smjenjuju se ciklusi progona i pogodovanja kršćanima. Nu, auktor Kronike za Gote kaže da su divlji, nu ne tvrdi da su pogani pa se neizravno smatra da su ti Geti bili arijanski kršćani, Naime pokršteni su bili ranije što potvrđuju i tada suvremeni izvori, ali su, kako će kasnije potvrditi i domaći izvori bili poprskani arijanizmom. Očito su i sukobi sa kršćanima starosjediteljima imali uzrok u toj razlici. Silimir je starosjediocima, dakle zatečenim kršćanima, omogućio povratak svojim domovima pa pisac Kronike kasno tvrdi kako je takvom politikom pučanstvom „opet napunio zemlju Hrvatsku“, a ne samo jedan dio svoga kraljevstva.

Pojava Slavena

U Silimirovo vrijeme, kako bilježi Kronika, pojavljuje se veće mnoštvo naroda „iz priko rike velike, ka se dii Velija“. Rimski je car s njima sklopio ugovor pa je i Silimir poslao svoje izaslanike vođama toga puka. Utvrdivši da govore istim jezikom i on s njima sklopi mir. Očito je riječ o masovnijoj pojavi slavenskih plemena, koju registriraju i tada drugi suvremeni izvori. U čitanjima i prijevodima Silimirova sporazuma s pridošlim slavenskim plemenima stara hrvatska riječ „harac“ pretvorena je u turcizam „harač“ pa se zbog tog neologizma u pitanje dovodilo vrijeme nastanka „Kronike“, ali i interpretacija Silimirova sporazuma.

Naime, kad se pročita harač umjesto harac onda je Silimir morao plaćati pridošlicama dohodak ili porez, što ga je stavljalo u njima podređeni položaj.

Stara hrvatska riječ „harac“, na što je već ranije upozorio Mlač, a u svom je rječniku objasnio i Petar Skok znači „boj“, „bitka“, a kako pridošlice nisu bili ratoborni te su govorili istim ili sličnim jezikom „ljubeznivo živiše, koliko veće, koliko vire i jazika bihu jednoga“.

Državno-pravni spis o uređnju hrvatskog kraljevstva

U Budimirovo pak vrijeme, o čemu „Kronika“ bilježi u IX. poglavlju, umetnuta je priča o svetom mužu Konstancu, koji „naredi popove i knjigu hrvacku i istumači iz grčkoga knjigu hrvacku“ kako bi utvrdio zemlju u „viru Isukrstovu“.

Nama je iznimno zanimljiva upravo IX. glava koja govori o prvom hrvatskom saboru i uređenju zemlje te upravnoj podjeli zemlje. Cijeli niz povjesničara je jasno utvrdio, a poglavito nakon prepoznavanja toponima „Hlib“ kako je taj sabor održan na Duvanjskom polju. Nu unatoč tomu, ranija jugoslavenska politika, ali i noviji opiratelji hrvatskoj državnosti ne priznaju evidentne činjenice navedene vrlo precizno upravo u „Hrvatskoj kronici“.

Budimir je sazvao sabor kako bi crkveno i državno-pravno uredio svoje kraljevstvo. Kako je nakon osmodnevnoga „vijećanja“ zaključeno da se uspostave dvije metropolije – solinska i dukljanska, osporavateljima postojanja Crvene Hrvatske, zbog nečitljiva ili nejasna određenja Gornje Dalmacije u „Kronici“, ova činjenica ne ide u prilog. Naime, crkveno uređenje poklapalo se s teritorijalnim ustrojem države pa će to jasno evidentirati pop Dukljanin, ali i tada suvremeni bizantski izvori.

Sabor je zemlju razdijelio na županije i gradove te za njih donio zakone i obveze prerma vladaru. „što je s ovu stranu gore k moru, prozva Primorje, i rike, ke ishode iz gor od zapada sunčenoga i pristaju u veliku riku Dunaj, onuj riku zvaše Surbiju.

I primorje razdili na dvoje počamše od mista i grada ki po poganih bi razrušen, ki se zove Dalma, gdi sa shodom biše, deri do mista, ko se zove Valdemin. Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate Bile, što su Dalmatini Nižnji. I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Gornju Dalmaciju i toli koje Surbiju, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše: počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Ras, ča je Raška zemlja.

Ovo je prvo prostorno uređenje Hrvatske, čiju je podjelu Dukljanin evidentirao kao Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Mnogi su iz politikantskih razloga i svojih velikosrpskih aspiracija, ali i u kasnijem razdoblju kad je doista postojala Srbija kao državni entitet ili bar sjećanje na nju, u terminu „Surbia“ gledali srbijanski državni prostor.

Surbia je oznaka za sjeverne strane

U „Hrvatskoj kronici“ nigdje se nailazi na zemljopisni, a pogotovo državno-politički pojam Srbije. U skladu s iranskim označavanjem strana svijeta u bojama Surbia je označnica za sjevernu stranu, što je doista lako vidljivo ne samo s Duvanjskoga polja nego i u odnosu na južnu i zapadnu Hrvatsku, odnosno Crvenu i Bijelu.

Pridjev „sur“ ima značenje taman i siv pa hrvatski kroničar jasno obrazlaže kako je termin „Surbia“ označnica za rijeku Dunav, koji je sjeverna granica hrvatskoga kraljevstva.

Iz ovih su manipulativnih, a pokadšto i stajališta koja su bila nerazumljiva puno kasnijim istraživačima, proistekla je teza o srednjovjekovnoj pripadnosti Bosne Srbiji, ali i ovovjeka, koja bijaše povodom agresivnih velikosrpskih ratova. Bilo da je riječ o politici koja je prouzročila Prvi svjetski rat, masovna klanja i ubojstva Hrvata u Drugom svjetskom ratu kao i najnovija u Domovinskom ratu na području Hrvatske i BiH.

Duvanjski sabor o kojem priča stara hrvatska kronika podloga je i današnje ne samo državnosti Republike Hrvatske, nego, što je posebno važno istaknuti i državnosti hercegbosanskih Hrvata. Oni su trenutno ugroženi muslimanskim režimom u BiH, koji po već uhodanim političkim receptima jugoslavenskih režima 20. stoljeća pokušava Hrvate potisnuti iz nekad sastavne jedinice srednjovjekovne hrvatske države.

Osim upravne podjele hrvatske zemlje, iznimno su važna pravne činjenice o unutarnjem uređenju zemlje, koje su bile, kako navodi „Kronika“ zapisane u knjizi „Metodios“ što se čuvala u Hrvatskoj.

Nažalost, ne i sačuvala pa njezine sažetke treba analizirati iz „Kronike“, što je još uvijek nije ili je nedovoljno uočeno u hrvatskoj pravnoj znanosti i njezinim učilištima.

Današnje značenje „Kronike“

Dakle, „Hrvatska kronika“ je u mnogim svojim elementima iznimno važan izvor za stariju hrvatsku povijest, a poglavito za njezino t. zv. mračno razdoblje.

Kao najstariji tekst s osobitim literarnim značajkama ima i posebno mjesto u povijesti hrvatske književnosti.

Najcjelovitiji pak svoj prilog daje nam u državnopravnoj hrvatskoj povijesti, rušeći jugoslavenske mitove.

Glede pak hrvatske etnogeneze valja zaključiti, poput istraživača Damjana Pešuta: Posebno je važno razumjeti Tomu Arhiđakona, na koja je to dva naroda mislio kad je ustvrdio da su postali jedan rod, slični po običajima, jednoga govora. Jedan narod nedvojbeno čine Kureti ili Hrvati, dok drugi zasigurno nisu Goti, jer su govorili slavenskim jezikom. Drugi narod mogu biti samo Slaveni, koji su u „hrvatsku zemlju“ doselili krajem VI. stoljeća, odnosno dvjestitinjak godina poslije svojih sunarodnjaka Ostrogota, zapravo Hrvata.

Nehotična Tomina teza sublimat je hrvatske geneze, kojoj svakako treba pridodati i domaće dalmatsko pučanstvo, koje se tijekom vremena stopilo s hrvatskim doseljenicima.

To ne samo da ilustriraju kroz povijest prividno različiti nazivi jezika kojim su govorili Hrvati – slovinski, slavenski, ilirski, ilirički, a što nije ništa drugo nego istoznačnica za hrvatskim jezik kojeg se čvrsto drži „Hrvatska kronika“.

Mate Kovačević