Krug 99 kao udarna pesnica obračuna s Hrvatima

Već dugo, gotovo dva desetljeća, nisam postojao u javnom prostoru glavnog grada, u njegovom medijskom, političkom i akademskom prostoru. Iako sam u zbilji sve vrijeme bio tu: kao Sarajlija među Sarajlijama. Lako mi je bilo to sebi objasniti, postao sam netko koga na svaki način treba skloniti i ignorirati, „školski primjer kulture otkazivanja“.

Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević, za Hrvatski Medijski Servis

„Otkazivanje“ je nastupilo u jednom trenutku, kojeg nije teško odrediti, jer sam prije toga bio prilično popularan u sarajevskim medijima. A počelo je s mojim angažmanom u tek pokrenutoj (i ubrzo završenoj) debati oko konsocijacije ili, što je samo druga, komplementarna strana, kritičkim razotkrivanjem perfidne politike „građanstva“. Oko toga se nije trebalo ili nije smjelo polemizirati sa mnom. Bolje je bilo moje članke i knjige, ali i mene samog, ukloniti iz javnosti. Možda bi zato upravo mene bilo najteže uvjeriti da postoji neki ideološki pluralizam „političkog Sarajeva“.

Izbrisan s Filozofskog fakulteta

Možda, ipak, nekoliko primjera. Moj zadnji nastup na jednoj od sarajevskih „građanskih televizija“ bio je razgovor na temu je li bolje jedan ili tri predsjednika naše države. Zastupao sam, dakako, drugu opciju, dok su moji sugovornici, mladi profesor s Političkih nauka i fratar iz Nedžarića zastupali prvu opciju. Nikad više nisam pozvan od te medijske kuće niti su me ikad spomenuli, a moja dvojica sugovornika su u međuvremenu postali članovi ANUBiH-a. U to vrijeme su me smijenili s pozicije glavnog urednika časopisa Dijalog, pokrenutog u zadnjoj godini rata, glasila Akademije, u koju više nikad nisam mogao nogom stupiti. Iako sam do tog doba bio često pozivan na skupove Fakulteta političkih nauka, otada nikad više ni jednog poziva. Uslijedila je brže-bolje i sramotna kampanja da ne dobijem drugi mandat kao predsjednik PEN-a. Oko pokušaja mog uklanjanja s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, vjerujem, dovoljno se zna, zbog peticije iza koje je stalo par stotina intelektualaca, među njima i neki najugledniji autori iz svijeta. No, manje se zna kako je to nastavljeno, pa čak i sada kada sam u mirovini. Možda je najbolji primjer aktualna mrežna stranica Filozofskog fakulteta, gdje u rubrici Odsjeka za komparativnu književnost, radi javnog predstavljanja Odsjeka stoje pobrojani svi profesori koji su tu ikad predavali, ali nema mog imena, iako sam tamo predavao dva predmeta gotovo puna dva desetljeća. No zato nije izbrisano čak ni ime profesora o kojem su upravo sarajevski mediji opširno pisali kao o „nesuđenom ratnom zločincu“. Jedino što dovodi u pitanje moju tvrdnju o „otkazivanju“ su forumi najčitanijih portala ili portali bez impresuma, sa stotinama stranica posvećenih anonimnom vrijeđanju mene i moje obitelji… Mada, trebam naglasiti, nakon iskustva rata u Sarajevu, ništa od toga me nije previše iznenadilo ili dotaklo. Samo me s vremena na vrijeme oni koji me pokušavaju denuncirati preko mog imena tek podsjete na to iskustvo.

Obračun s državnim neprijateljem

I onda odjednom, nakon toliko vremena, vratiše me u postojanje, ne jedan nego čak dva slobodna i neovisna intelektualca. Zaorilo se moje ime medijskim prostorom Sarajeva. Doduše, samo na jednom skromnom portalu, ali portalu kojeg su za svoju „polemiku“ (obračun s državnim neprijateljem) odabrali ni manje ni više nego članovi Predsjedništva Kruga 99, Asocijacije nezavisnih intelektualaca. Najprije je prof. dr. Enver Halilović (kojeg u javnosti predstavljaju kao bivšeg rektora Univerziteta u Tuzli) objavio tijekom rujna, tjedan za tjednom, četiri nastavka članka, kojeg on nazva „studijom“, dugačkog naslova i skrojenog tako kao da je referat načelnika SDB-a na sjednici Centralnog komiteta: „Doktrinarne ideološke postavke hrvatskog federalističkog nacionalizma u i prema Bosni i Hercegovini“.

Nije prošlo puno vremena kad se na istom portalu oglasio i drugi član Predsjedništva, prof. dr. Hazim Bašić (nije bio rektor, ali jeste prorektor Sarajevskog univerziteta), s člankom čiji naslov ne ostavlja nikakve dvojbe: „Konsocijacija kao ideološka magla: Kako se neznanje pretvara u političku optužnicu protiv Sarajeva“.

Ideolog Herceg Bosne i trećeg entiteta

I jedan i drugi su mi učinili veliku čast ne zato što se bave mojim stajalištima o zbilji BiH (doduše na vrlo probirljiv način), što također nije mala stvar, nego što u meni vide glavnog ideologa Herceg Bosne i „trećeg entiteta“. Prvi je od svih mojih tekstova koje je lako naći na Internetu (recimo, jednim klikom na academia.edu) odabrao jedan ogled na engleskom jeziku (praveći puno grešaka u citiranju), a drugi moju „posljednju kolumnu“ (na HMS-u). Prvom je očito jako zasmetalo što sam BiH (poput mnogih eminentnih stranih znanstvenika) promatrao kao „tronacionalnu državu“ i što sam je opisao kao „neraspadnuti ostatak dezintegrirane federacije, tj. sačuvani federalni relikt“, a drugome što sam u konsocijaciji vidio model pravičnog uređenja zemlje, a Sarajevo prikazao kao „homogenu“, „zagušljivu, „jednoobraznu“ sredinu nalik „maloj seoskoj zajednici“. I jedan i drugi su napisali oštre javne optužnice, jer su u meni prepoznali neznalicu i manipulatora: nekog tko „se ogrnuo velom naučne teorije“, a zastupa „hrvatski separatizam federalnog tipa“. Obojica su onda stajali pred dvostrukom zadaćom: da mene i javnost poduče što je prava znanstvena teorija i da na vidjelo iznesu moje zle političke ciljeve.

Prof. Bašić je bio kraći u svome napisu, tvrdeći da nisam predočio nikakav dokaz, „empirijsku činjenicu“ za svoje tvrdnje o „političkom Sarajevu“, tako da to nije nikakva „analitička kategorija“ nego „retorička figura“ koja služi za „vrijeđanje Sarajeva“. Od „političkog Sarajeva“ Bašić je odmah u idućoj rečenici prešao na samo Sarajevo, što me podsjeća na kritike nekih pojava u Gradu, na koje se nedavno odvažilo svega par Sarajlija nebošnjaka, koje su ugledni lokalni novinari odmah proglasili „pljuvanjem na Sarajevo“. Upravo sam se onim što mi ovaj profesor zamjera više puta bavio: analizama „(navodnog) političkog pluralizma, izbora, društvenih podjela ili ideoloških razlika“. Možda da ovaj put tek postavim retoričko pitanja o granicama „političkog Sarajeva“: Ima li ijedan intelektualac, a da je Sarajlija, koji uporno i javno zastupa stranačku ideologiju vodećih stranaka dva konstitutivna naroda, Hrvata i Srba? Naime, ono što sarajevski mediji nazivaju osovinom zla: Dodik-Čović? A ako ima, je li to prošlo bez javnog linča?

Profesor mašinstva o konsocijaciji

Druga zamjerka je, za jednog profesora mašinstva koji se nikad nije bavio ni politologijom ni političkom filozofijom, doista pretenciozna. Eto, ja ne znam što je konsocijacijska demokracija kada tvrdim da je čuvena formula ZAVNOBiH „ni-ni-ni / i-i-i“ uzorita definicija konsocijacije, kao pravične diobe vlasti između tri naroda od kojih ni jedan ne bi trebao biti manjina. U čemu je moje neznanje? Bašić je tu nevjerojatan: ova formula iz 1943. godine nikako nije mogla biti konsocijacijska, jer je rodonačelnik te vrste demokracije, Arend Lijphart, svoju teoriju razvio krajem 60-tih godina, tako da partizani za nju nikako nisu mogli znati! Kao da sam tvrdio da su razvili čitavu jednu teoriju, i to upravo Lijphartovu, a ne tek predložili jedno načelo koje komunisti u svojim kasnijim nedemokratskim ustavima nikako nisu mogli primijeniti. Tako sam ispao neznalica koji prodaje maglu. A Sarajlije su kratkim rezom znalca još jednom spašene od bauka konsocijacije. No, tko je ikad čitao Lijpharta zna da je on razvio svoju teoriju izvlačeći pouke iz prethodnih političkih praksi Nizozemske, Švicarske i Austrije, a da se rješenja o pravednoj podjeli vlasti mogu naći još davno prije, već u 17. stoljeću. Slično kao što je John Rawls, otac političkog liberalizma, svoju teoriju razvio iz prakse „dobro-uređenih društava“. Još nešto valja ovdje primijetiti: „nema dva podijeljena društva koja su ista, što može djelovati u jednom kontekstu, može zapinjati u drugome“, ali to ne znači da „jedni od drugih ne mogu učiti“. (I. O’Flynn, D. Russell)

Nacija i država- isto!

Prof. Halilović se, s druge strane, raspisao nadugo i naširoko i ne bi imalo smisla ulaziti u detalje njegove „studije“. Ustvari, iza te duge tirade stoji nekoliko slijepih uvjerenja koja se po nekoliko puta ponavljaju. Najvažnije je uvjerenje da nema i ne može biti tri nacije u BiH zato što – nacija i država su jedno te isto! A iza toga stoji teorija, znanost! Halilović se poziva na dvojicu znamenitih autora, E. Gellnera i E. Hobsbwm, a u bilješci navodi i njihova djela (pogrešno pišući njihova imena i ne referirajući se na stranice) i tvrdi ono što ova dvojica ni u snu ne bi tvrdili. Kada se kaže da su u BiH tri nacije, onda je to, sukladno Halilovićevom uvjerenju, isto što i tvrditi da imaju tri države, pa je to opasna ideologija secesionizma i raspada BiH. Jer, za njega je „istinska nacija“ – država. Ali i obratno važi i to je karta na koju igra ovaj „neovisni intelektualac“: budući da je BiH država, onda postoji samo bosanska/bošnjačka nacija; tisuću godina jedna, tisuću godina druga. Prema takvom apsurdnom shvaćanju, izraz „multinacionalna država“ je oksimoron (i takve uopće ne mogu postojati), a „nacija-država“ je pleonazam (a drukčije i ne postoje).

Odlaze kod druga Denisa

Odatle slijedi da su Hrvati i Srbi sebi umisliti da su nacije, a u stvari su „podnacije“ ili „etničke grupe“, dok su Bošnjaci/Bosanci (kakve god vjeroispovijesti) „istinska nacija“! Zato među njima nema nacionalizma. Umišljene nacije treba liječiti, treba im nešto kao etnoterapija, a za to je stvoren Krug 99 da nas uvjeri da smo svi Bošnjani/Bosanci/Bošnjaci. Doduše, Halilović to sebi mora priznati, ako ovi s lažnim identitetom sebi sutra izbore svoje vlastite države, postat će prave nacije. Tu sad počinje borba na terenu političke zbilje, a i vrijeme je izbora, pa čitavo Predsjedništvo Kruga 99, kako saznajemo iz izvora pod kontrolom sarajevske čaršije, odlaze kod druga Denisa Bećirovića u Predsjedništvo (šteta što nije jednočlano, ali je sreća što je dvočlano) da mu predaju svoje insignije i prisegnu na vjernost.

Nastavak “antifašističke borbe”

Sve je to nastavak „antifašističke borbe“ koju danas predvode nekadašnji komunistički kadrovi. Udruga koja bi zaslužila ime slobodnih i neovisnih intelektualaca ne može imati svoj politički program ili ideologiju. Ona bi na svoje sesije dovodila neistomišljenike i žestoke političke protivnike, a ne bi ih unaprijed isključivala i napadala kao „nacionalideologe“ i „nacionalfederaliste“ koji bi da provedu „anšlus“! Bilo bi dobro i za njih same da su na svojim sesijama ikada dali prostora raspravama o naslijeđu autoritarnog titoističkog režima ili domaćem izdanku „totalitarne demokracije“ (J. L. Talmon). Ne čudi da o liberalizmu uzoritog modela „liberalne demokracije“ ne pokazuju nikakvo znanje, možda zbog animoziteta liberala prema državi, tom „nužnom zlu“, pogotovu ako je tisućljetna. Još svašta bi se ovim povodom moglo dodati, ali recimo za kraj da je upravo Krug 99 dokaz o ideološkoj zatvorenosti „političkog Sarajeva“, ta udruga koja pod blještavom firmom u lokalnoj javnosti nastupa kao sekta ili općinski komitet./HMS/