Gospodine Kovačiću, što Vas još nitko nije pitao, a htjeli biste reći?
Nikad me, eto, nitko nije pitao što mislim i kako se osjećam kad doživim u vlastitoj domovini, a doživio sam više puta, da se moje kiparsko djelo (spomenici koji slave domovinu) svom silinom primitivnosti želi ukloniti iz javnosti, kad se ukrade i nikad ne pronađe niti naše ustanove i državna tijela zbog toga prosvjeduju, kad se javno nestručno napada i vrijeđa… i kad nemam pomoći u suprotstavljanju tome divljaštvu, koju sam očekivao prvenstveno od umjetnika i uopće od intelektualaca. Uvijek sam, naime, mislio da barem intelektualci ne bi smjeli biti konformisti. Spomenimo samo Oltar hrvatske domovine ili Spomenik piscu Hrvatske himne Antunu pl. Mihanoviću! Taj osjećaj tuge obuzima me ponovo i posebno sad kad je najavljena zamjena hrvatskoga novca kune eurom. Dobro je o tome napisao gospodin Benjamin Tolić, da „sad hoće i kunu zaklati“. Ta nije prošlo ni četvrt stoljeća, a mi bismo već htjeli tuđi novac za svoj! Takav li je, znači, naš odnos prema vlastitoj državi?! Takav je zapravo, naš odnos i prema samome pravu na vlastitu državu, prema izraženoj volji hrvatskog naroda, koji se pokazuje i u odnosu na stvaranje hrvatske države u Drugome svjetskom ratu. Čemu onda život i mučeništvo kardinala bl. Alojzija Stepinca?!U našoj javnosti o tome je dopušteno govoriti samo onima koji tvrde da to pravo nismo imali i da je bio zločin tu pravo uopće i pomisliti ostvariti. U našem javnom prostoru caruju „postavljači čepova“ na svaka slobodna usta. Tome mora doći kraj! A hrvatski novac imenom kuna izraz je i simbol kontinuiteta čežnje hrvatskog naroda za svojom samostalnom slobodnom državom i ostvarenja te čežnje, pa smatram da je pravi razlog namjere da se kuna zamijeni eurom u tome da se ukloni simbol i oslonac hrvatske nezavisnosti, a ne gospodarska odnosno novčarska svrha. U konačnici, i hrvatska demografska katastrofa posljedica je takvoga stanja, plod je gušenja istine odnosno slobode – tako se gasi život.
Kako je nastao Oltar Domovine, odnosno kolike su tu zasluge dr. Franje Tuđmana da se baš Vama povjeri taj projekt?
Oltar Hrvatske domovine jedini je spomenik podignut u vremenu herojske borbe za obranu hrvatske nezavisnosti i simbol je stvaranja hrvatske države. To je spomenik svima, naglašavam, svima koji su se kroz povijest žrtvovali za našu slobodu, a posebno poginulim braniteljima u Domovinskom ratu. U ono ratno doba, 1993., bio je raspisan pozivni natječaj na kojemu je sudjelovalo sedmero uglednih hrvatskih kipara. I ja sam bio pozvan, kao najmlađi. Moj prijedlog je pobijedio i tako izabran za izvedbu. U času prvog predstavljanja naših zamisli predsjedniku Tuđmanu on je pokazao neskriveno zanimanje za moj prijedlog. Vjerujem da je to moglo pridonijeti konačnoj odluci, kad je natječajno povjerenstvo izabralo moje rješenje, moj konačni prijedlog. Predsjednikova je uloga u ostvarenju obnove Medvedgrada tj. njegova očuvanja i izradbe samoga Spomenika, dakle, bila dragocjena.
Često se govorilo da će se Oltar Hrvatske domovine obnoviti, ali nakon smrti dr. Tuđmana to se, kako nam se čini, ipak nije dogodilo? Barem ne u cjelini.
Spomenik je obnovljen, njegovi stakleni elementi, 2007. godine zauzimanjem gradonačelnika Zagreba Milana Bandića (Grad Zagreb po ugovoru je i dužan skrbiti o tome spomeniku). Međutim, Spomenik nije vraćen u funkciju državnoga protokola kao mjesto davanja počasti hrvatskoj državi do dana današnjega. Svima je poznato da je sramotni čin napuštanja toga jedinoga istinskoga simbola hrvatske nezavisnosti 2000. godine samovoljno (ali, po naručbi!) učinio lažni predsjednik Stjepan Mesić skupa s „trećejanuarskom strahovladom“ Ivice Račana. Odnos prema spomeniku Oltar Hrvatske domovine, prvom i jedinom autentičnom identitetskom simbolu slavne hrvatske suvremene povijesti i pobjede u Domovinskom ratu nad srpskim okupatorom govori sve o hrvatskim vlastima poslije smrti predsjednika Tuđmana, ali i o nama samima.
Sada se govori o novom „Oltaru“ kraj zagrebačkih ili, bolje rečeno, Bandićevih fontana…
Da, i veoma će me rastužiti i razočarati, ako se time napusti Oltar Hrvatske domovine na Medvedgradu. Ali me istodobno i veoma raduje postavljanje Spomenika presjedniku Tuđmanu na tome prostoru. Taj bi se, dakle, novi spomenik trebao zvati Spomenik domovini, a spomenik domovini je zapravo Oltar Hrvatske domovine na Medvedgradu (pod tim je nazivom bio i raspisan natječaj za medvedgradski spomenik). Inicijativa o izradbi toga novog spomenika, koji bi zamijenio Oltar hrvatske domovine, traje od neslavne 2000. godine do danas.
Dokle ste došli oko spomenika dr. Tuđmanu u Zagrebu?
Dovršio sam izvedbeni model (skicu) kipa, koji je prihvaćen kao konačno rješenje. Sad se razrađuje koncepcija cjeline spomeničkog prostora, a nakon toga započinje oblikovanje kipa (spomeničke figure) u konačnoj veličini.
UHrvatskoj je podignuto više spomenika Tuđmanu, jeste li zadovoljni svim tim djelima?
Ne, u kiparskom smislu nisam uvijek zadovoljan. Ali, moramo znati da je većina tih spomenika podignuta kao izraz pučke zahvalnosti tvorcu hrvatske suvremene države, pa ih kao takve valja i gledati.
Što je zapravo važno za jedan dobar spomenik nekoj povijesnoj ličnosti?
Potrebno je da to doista bude spomenik dotičnoj osobi i njenu djelu, bezuvjetno izrečen vrijednostima jezika i govora kiparske umjetnosti, a ne spomenik autoru kipa, niti umjetničkoj ideji, ni bilo čemu drugome. A figurativni izričaj trajni je i najčešće nezamjenjiv oblik izricanja određenih sadržaja i poruka u spomeničkom kiparstvu i uopće u umjetnosti.
U jednim dnevnim novinama svojedobno su i u naslovu za Vas napisali: „Kipar koji je svoj talent uništio službenom ideologijom“… Sjećate li se toga?
Da, sjećam se toga primitivnoga teksta. Moja „ideologija“ je ljubav, ljubav prema Bogu i prema čovjeku, pa stoga i prema domovini i vlastitom narodu. A ta „službena ideologija“ bila je borba za opstanak našega hrvatskog naroda i za stvaranje slobodne, nezavisne hrvatske države. Ne smrdi li protivljenje tim idealima na neljudskost? Može li, pitam, ideal slobode upropastiti nečiji talent? Svaki će razuman čovjek, a pogotovo poznavatelj umjetnosti reći da je istina upravo suprotna.
Gospodine Kovačiću, što znači biti „državni kipar“, odnosno nalazite li se i Vi u tome?
„Državni kipar“ može značiti sasvim obični, manje više redoviti pojam i fenomen u svijetu umjetnosti kroz povijest. Ali, ovdje je zapravo riječ o pojmu iz komunističke stvarnosti, u kojoj se umjetnici stavljaju u službu totalitarne vlasti. Komunistički umjetnici su to veoma voljeli, a sad se pak toga nekako srame i željeli bi drugima navući tu žalosnu košulju. Ja sam, međutim, svim svojim bićem i životom protivnik i neprijatelj komunizma, kao i jugoslavenstva, jer je to zlo zatiralo slobodu čovjeka i u suradnji sa srpskim šovinizmom i slobodu i pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državnu nezavisnost. Zato su mene izabrali za metu, prišivali mi taj „ukras“ na leđa. Što se, pak, tiče obilata korištenja državnoga novca, a to je važan čimbenik u razumijevanju pojma „državni umjetnik“, to čine upravo oni bezočnici što nas nazivaju tim pogrdnim imenom, a koje zbog toga isključivo baš njima pristaje. Naravno, ukoliko su umjetnici.
Što kažete na kritičare koji Vas svako malo marginaliziraju i podcjenjuju baš zbog Vašeg rada na spomenicima od hrvatskog kulturnog značaja?
Pa, već su postali prilično dosadni. Mislim, dakle, da su to upravo pripadnici spomenute protežirane kaste, zaljubljenici u jugoslavenski komunizam sada preodjeveni u svilene haljine liberalizma – uvijek na vlasti ili pri vlasti, pri novcu (zato i skloni izdaji!), na vrhu u svim područjima života našega društva. Drugog interesa ni nemaju, niti što drugo rade.
Stječe se dojam da su u Hrvatskoj još uvijek na visokoj cijeni kipari iz doba komunizma, čiji su partizanski i komunistički spomenici – „neuništivi“…
Da, zahvaljujući neprekinutoj „kulturnoj“ represiji, koju provode i spomenuti „kritičari“, i našoj šutnji.Ta se represija očituje u tome što nam se ne daje mogućnost tj. ne dopušta javno govoriti. Baš kao u doba komunizma, samo perfidnije. Ti komunistički partizanski spomenici slave veliki zločin – pola milijuna ubijenih Hrvata, pa ne vidim razloga zašto bismo ih morali poštivati i dalje ih gledati u javnome prostoru. Pa to je neljudski! To je, zapravo, naša velika civilizacijska sramota. Žao mi je, stoga, naših majstora, vrijednih kipara, umjetnika onoga doba, onih koji su bili prisiljeni služiti laži tako da je uljepšaju i od nje stvore istinu. Onih, pak, koji su željeli služiti velikoj laži, bez obzira jesu li je uspijevali uljepšati, njih mi nije žao.
Još uvijek na žalost niste redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnost (HAZU), već samo član-suradnik. Što mislite o ovoj instituciji, odnosno ima li nade da Vas napokon prime za „besmrtnoga“?
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti je najviša hrvatska znanstveno – kulturna ustanova, koja je pozvana braniti i njegovati hrvatski nacionalni identitet i služiti prosperitetu hrvatske nacije. Što se tiče moga primanja u redovito članstvo, rekao bih da ima nade. Akademija kao i sve ustanove ima svoja pravila. Jedno od njih je i numerus clausus za redovite članove (po razredima i strukama unutar razreda), koje sada konkretno određuje situaciju.
Međutim, možete li nam reći, koje svoje spomenike osobito cijenite, a kojih biste se možebitno odrekli, napravili ih drugačije?
Ne bih se odrekao niti jednoga, jer sam svoja djela radio s potpunom kiparskom i ljudskom odgovornošću i umjetničkim predanjem, s iskrenim nastojanjem da napravim najbolje što mogu. Naravno da među njima ima boljih. Mogao bih, eto, istaknuti Oltar Hrvatske domovine, Spomenik hrvatskoj slobodi (u Čapljini), Spomenik papi Ivanu Pavlu II., Spomenik dr. Franji Tuđmanu, Spomenik Antunu Mihanoviću… Od sakralnih djela: Vratnice Hvarske katedrale, Reljef Vječne proslave (u Svetištu Svete Mati Slobode), Oltar Hvarske katedrale, Reljef hrvatskih mučenika (u crkvi na Udbini), Posljednja večera (u Rami)… ako se dobro sjećam.
Što općenito kažete o spomenicima Domovinskog rata?
Bilo bi dobro da su svi spomenici svijeta umjetnička djela, ali na žalost, nisu… No, ipak ih zovemo spomenicima. Kao i kod spomenika predsjedniku Tuđmanu, i tu ima onih primjera za koje se može reći da su iskreni pučki izraz zahvalnosti i poštovanja prema žrtvi naših branitelja. Njihov kiparski, umjetnički tj. estetski domet nije uvijek uspio pratiti plemenite razloge i pobude njihova podizanja. U oblikovanju ovih spomenika moguće je govoriti jezikom simbola, pa su mogućnosti raznovrsnije, ali ništa manje zahtjevne od govora figurom.
A da kojim slučajem, gospodine Kovačiću, živite u inozemstvu, mislite li da bi bolje prolazili, što se tiče Vaših umjetničkih djela?
Možda! Kao kipar u inozemstvu bih mogao vjerojatno više postići galerijskim putem, izložbama, ali na polju spomeničke i sakralne skulpture sigurno ne bih. Ta kome bih u stranome svijetu pravio spomenike s radošću kojom to u svojoj domovini činim? I kome bih to s većom radošću svojim kiparstvom svjedočio vjeru ako ne svojima, A onda i svijetu.
Kojeg od hrvatskih i svjetskih kipara poglavito cijenite, a do kojih ne držite?
Uvijek mi je teško na to pitanje odgovoriti. Cijenim istinsku kiparsku umjetnost svih vremena, pa tako i veliko hrvatsko kiparstvo – umjetnike znane i neznane. Ne držim, međutim, u kiparstvu do onih „umjetničkih“ ideja kojima nije stalo do utjelovljenskoga principa, pa ta „stara i vječno mlada umjetnost“ ostaje bez svojih bitnih svojstava, što se začuđujuće prečesto susreće u naše dane.
Što govorite svojim studentima, kad je kiparstvo u pitanju? Imamo li mi uistinu talentiranih kipara? Pridaje li im se pažnja koju zaslužuju?
Školstvo, odgoj i obrazovanje, u svijetu kao i u Hrvatskoj danas je veoma ugroženo bezbožnom i zato izrazito totalitarnom ideologijom lijeve provenijencije, kokoj nije ni do stvarne slobode čovjeka niti slobode naroda. Sve su totalitarne ideologije novije povijesti uostalom došle s lijeva: fašizam, nacizam i komunizam. Mojim studentima na Umjetničkoj akademiji, osim kiparskom podukom, svjedočim za umjetnost otvarajući im oči i za prijetnju ljudskoj slobodi. A sloboda mladosti to odmah razumije i prihvaća i zatim lakše ostvaruje svoje talente slijedeći svoje ideale. Ima darovitih studenata, pače i vrlo darovitih, što me duboko raduje, no nakon studija oni ostaju sami, bez dužne i promišljene pomoći države i društva tome mladom naraštaju, onima koji će nas uskoro naslijediti i na časnoj dužnosti učitelja.
Je li Vam se ikada dogodilo da ste željeli „baciti sve“ i prihvatiti se nekog drugog poisla?
Kako da ne! Kad Vam hoće uništiti Vaše lijepo djelo i izvrijeđati Vas i Vaše ideale… Kad osjetite potpunu osamljenost i izgubite radost darivanja… Ali, hvala Bogu, vjera i nada jače su od takvih napasti.
Možemo li znati, u čemu je tajna Vašeg uspjeha?
Rekao bih da je tajna u gledanju i slušanju, osluškivanju cjelovite istine stvarnosti tj. u otvorenosti za Božji dar, u ljubavi koja je stvaralački princip i, naravno, u volji i strpljivosti , u radosnoj predanosti stvaralačkom radu i u vjernosti idealima.
Nedavno ste bili u Čileu, u posebnoj kulturnoj misiji?
U Čileu, u Santiagu, na Čileanskom papinskom katoličkom sveučilištu, postavili smo i na veličanstvenoj svečanosti i u dirljivu slavlju otkrili 23. studenoga 2017. spomenik (poprsje) uglednom hrvatskom svećeniku, dominikancu Rajmundu Kupareu, velikom znanstveniku – estetičaru, pjesniku, profesoru,dekanu i vicerektoru spomenutoga velikoga sveučilišta, čileanskom akademiku – osnivaču slavnoga Instituta za estetiku na tome sveučilištu. To poprsje je moje djelo, koje sam darovao, a lijevanje je preuzelo Sveučilište (poprsje je odliveno u Ljevaonici umjetnina Ujević u Zagrebu). Ono je već postavljeno 2014. u Vrboskoj na Hvaru, Kupareovu rodnome mjestu, o stotoj godišnjici njegova rođenja. Slavlje u Čileu priređeno je na visokoj razini, uz sudjelovanje Rektora Sveučilišta, čileanskoga državnoga izaslanstva i sudjelovanje Hrvatskoga veleposlanstva u Čileu i naše veleposlanice. Rajmund Kupareo je veoma ugledan estetičar svjetskoga glasa, a u nas je bio sklonjen u stranu, skriven od očiju javnosti i zanemaren od nedorasle struke, iako se vratio u Hrvatsku još 1971. i objavljivao na hrvatskom. Njegova glavna djela napisana su na španjolskome i dužnost nam je sve ih prevesti. Prvenstveno zato što ona govore o umjetnosti drukčijim pogledom od onoga koji smo „baštinili“ u doba komunizma – o umjetnost, naime, u kojoj stanuje Bog. Kuparea je na mjestu voditelja Instituta naslijedio Hrvat Radoslav Ivelić, a njega Gabriel Castillo Fadić, Hrvat po majci. Upravo gospodin Fadić i rektor Ignacio Sanchez zaslužni su sa čileanske strane za ovaj veliki događaj, a s naše strane cijelu smo stvar pokrenuli i organizirali akademik Radoslav Tomić , njegova kći Marta Tomić, hispanistica i koordinatorica ovoga pothvata, i naše supruge Dragica Hammer-Tomić i Barbara Kovačić-Domančić. Pokrovitelj je bila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, a potporu su pružili Sveučilište u Splitu, Hrvatsko katoličko sveučilište, Ministarstvo kulture i Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske. Posebno je vrijedno i dirljivo bilo okupljanje i sudjelovanje brojnih čileanskih Hrvata koji su došli iz svih krajeva te južnoameričke zemlje, zemlje na kraju svijeta u kojoj živi puno naših sunarodnjaka.
Želite li još nešto reći, dodati, poručiti?
U Čileu, daleko od domovine, što je bilo teško, čuli smo i vidjeli strahotu u haškoj sudnici. Potaknut tim događajem, želim poručiti da Hrvatska više nikada ne će biti nekakva jugoslavenska republika, niti će ikada postati neka europska regija, nego će biti ono što hrvatski narod hoće: slobodna i nezavisna država, za koju su mnogi naši junaci i mučenici umrli. Bit će takva ako bude otvorena životu i posvećena ljudima – vjerna svome Bogu! U tome svjetlu želim se osvrnuti na tu sramotnu, u nebo vapijuću nepravdu zadnje haške presude Hrvatima posebno označenoj prebolnom smrću generala Slobodana Praljka, koji je činom žrtvovanja vlastitog života branio svoju čast i čast hrvatskoga naroda, poput tolikih naših mučenika u povijesti. Kršćanska nas vjera i moral uče i pozivaju da ne samo da nismo dužni poštivati nepravdu – nepravedne zakone i sudove — nego da smo ih upravo dužni ne poštivati. To nisu samo osjećaji te nikakav politički razum nije iznad toga moralnog, Božjeg zakona. Nikad ne ću i nikad nitko ne bi smio poštivati tu nepravdu ako želi ostati vjeran Bogu, čovjeku i svome narodu!
Razgovarao: Mladen Pavković
