I priđe meni neki lik …. , ne zove se Ante
Poslije napornog dana svi moji putovi vode pravac u kafanu. Jer kafana je moja sudbina. Ona me je sebi uzela. Trebate znati, niti pijem, niti pušim, al’ što volim tu kafanu, ne mogu to opisati, iznad svega!
Tako, sjednem ko čovjek, onako opušteno i naručim sve duplo! Molim bez posmijeha, nije to ništa čudno, mora se čovjek opustiti! Tako se na stolu nađu dvije šalice duple kave i dva tonika. Naravno jedna dupla za priju koja će doći uskoro. Nerjetko prođe i sat, a druga za mene!
Sjedim i čekam ju. Navikne se čovjek na to, jer ona uvijek pođe na vrijeme, ali joj nešto uz put iskrsne! Tako joj neko auto prepriječio put, ili naiđe na autobus koji se ne može preteći, prometno, gužva puno pješaka, neki telefonski poziv u prolazu ….. ma mogao bi čovjek nabrajati izgovore cijeli božji dan pa opet iznova.
Dobra je ona duša, samo brate mili dosadilo dolaziti na vrijeme i čekati ju! Jer kod mene sve treba biti po pravilu! Čovjek se mora držati riječi koju izusti.
Tako ohladi se kava i moja i njena čekajući ju. Ali njoj odgovara hladna kava, jer je dobra za ten kože. Nađe ona izgovore samo da me ušuti. Rekoh prijo draga reći ću ja konobaru da ju napravi čim ujutro dođe na posao i nek se hladi samo ti dođi na vrijeme. Draga moja prijo čekajući tebe koža mi na licu poplavi. Često sam pod stresom zbog tog ne poštivanja vremena! Ali svako trpljenje ima svoje zašto!
Dok sam čekala priju slučajno pogled usmjeri prema prozoru. Sjede četvorica muškaraca, uprli pogled u mene. Smiješe se! Zacrveni se! Hoću da viknem, čekam priju nisam sama došla. Ali ni glas ne mogu od srama pustiti. Hajde Mare šuti sjedi gdje sjediš i pogled spusti u pod, rekoh sama sebi. Neda mi opet nešto mira, pa krišom opet pogled baci prema tom društvu. Opazi, muškarac uz prozor maše! Srce rukom pokazuje. Uh pocrveni majko mila još više! Kao da sam eritrofobiju dobila. Postadoh asocijalna žena! Bože moj, gdje pogleda? Ali sama u sebi rekoh: ma šta se crvenim tko zna koja ljepotica sjedi iza mene ili pak u blizini. Okrenem se, nema žena. Uh sad si Marina baš nadrljala, sama u sebi pomislim. Ali drma me eritrofobija još jače. Srce nekako čudno kuca, iskače! Mislim da su mi obrazi najsličniji crvenoj boji na semaforu!
Nekako prikupim hrabrost i pogledam ponovo u ekipicu. Uz još veći osmjeh ponovo ruka pokazuje srce. Osta mi pogled na onim srčecima. Nekako progunđah sama u sebi: Bože koliko li je ovaj muškarac red bulla popio pa dobio krila? Nije on Hercegovac siguran! Pa niti jedan naš hercegovački momak ne bi ovako postupio. Koliko se samo tih iskrica desi, ali većinom samo prokruže komentiranjem s bližim krugom prijatelja i tu utihnu! Onako nasmija se i ja. Čovjek se trudi bez obzira što ga nose krila red bulla ili kakva rakijica! To je nesvakidašnja sitiacija. Treba ju pohvaliti! Srček ustade sa stolice. Rekoh u sebi ode do wc-a. No, ide prema mom stolu. Specifičnim naglaskom upita: je li slobodno? Mogu li se đevojko upoznati s tobom. Naravno, promrmljah! Ja sam Milan, inače nisam iz Hercegovine. S osmjehom promrmljah, vidim! Kaže molim? Ništa, ništa, ja sam Marina. Drago mi je što smo se upoznali Milane! Gdje živiš? Reče kako je iz Crne Gore. Došao je s društvom kako bi planinarili i istraživali hercegovačku divljinu, litice Veleža. Inače voli ekstremne sportove. Divno, rekoh. Slični smo. Volim planinariti i penjati se po stijenama. Prvi put poželjeh da mi prija još više kasni! Osjećaj se tako ugodno kroz razgovor da se i meni vrati osmjeh na lice i nesta eritrofobija! Ali neće prija nikada ugoditi ili ne dođe na vrijeme ili uprska sve. Taman kad smo ušli u priču sjeda ona za stol. Započela neku priču kojom se pravda i ne obazirući se na situaciju. Meni žute oko glave lete. Rekoh žao mi je što si u nevrijeme došla, ovo je Milan. Tako se njih dvoje upoznaše, ali ne imasmo vremena za daljnji razgovor. Eh ta prija! Nije lako s prijama kada se dogodi klik, kao ni bez njih!
Iznenadi se čovjek na svakoj hrabrosti muškarca, a pogotovo kod prilaska ženi. Izgleda kako su se promijenili današnji kršni hercegovački muškarci …..
