U narodu mnoge priče i legende kruže. Neki kažu kako traju upravo onako kako se ispričaju! Tako da se neke stoljećima spominju, a neke desetljećima, na neke se samo odmahne rukom. Pođemo li iz Širokog Brijega putem R419 prema Izbičnu zapazit ćemo jedan stari klen kako bdije nad Brinom. Njegova kora je ispucala i tamna. Velebno raste. Krošnjom para nebo te zaigra s vjetrom. Znamo kako klen spada u bjelogorično drvo koje obično raste u šumama cera ili graba, obično na gredama (uzvišenjima). Svoje peterolape listiće zatreperi na povjetarcu. Pusti vjetru za zasvira njima. Tako začujemo najljepše note. Vjerujte, ovo nije obični klen! To je div koji se u siječnju prvi budi. Prvi propupa. U veljači cvijeta žutozelene boje. Paštitasti cvjetovi koji uspravno stoje, prkose hladnoći, često i snijegu. Ne da se! Prkosi svima kroz stoljeća. 
Kao djeca pitali smo kako klen prvi procvjeta. Zašto je on odabran među svim stablima? Stariji bi nam odgovarali kako je to posvećeno drvo. Bog ga je tu zasadio. Nitko nije uspio odlomiti grančicu s njega. Niti se usuđuje. U doba gladi poslije I. svjetskog rata neki čovjek je ponio sjekiru da koju granu odsječe kako bi nahranio blago. Došavši do samog drveta odlaže uže i opremu. Odjednom se sastaše oblaci te poče strašna grmljavina. Nevrijeme se obrušilo da nije mogao ništa. Počeo je trčati tražiti zaklon, međutim prešavši par metara nije padala kiša, već je bilo sunčano. Nesretni čovjek je ispričao ovu priču svima te se ista ubrzo proširila cijelim planinskim krajem. 
Klen je postojan i danas. Prkosi veljači cvjetovima. Nadvio se nad Brinu i očekuje huktaj pogane Ugrovače. Danas prkosi vremenu, prolaznici ga i ne opažaju jer stasaju nove generacije. Generacije koje nije briga za legende!
