Posmatramo li nebo upčit ćemo kako je uvijek drugačije. Kako izgleda ovisi o vremenu, satu minuti … Isto je puno života, razigranosti, ljubavi i beskonačnosti. Puno je nevjerojatnih priča i veselih oblaka, jednostavno rečeno nebo je kolijevka mašte.
Pogledamo li u izvor prvo što ćemo zapaziti je nebo …. 
Život u gradu učio me je gledati samo u svoja stopala trčeći za vremenom kako bih ga iskoristila i pretvorila u korisno. Nebo sam slabo viđala.
Nekako me srce vuklo seoskoj idili i tako svakim danom upoznavah nebo sve više i više. Stariji su mi govorili kako trebam manje gledati u svoja stopala, a više u koritsko nebo jer misli će biti svaki put sve jasnije i čistije. Ne shvatih odmah te riječi i veličinu istoga. No ubrzo saznah kako nebo nije ispod nas ni sa strana, ono je u mom, u našem srcu! Nebo je doista jedna velika kreacija. 
Kad posmatram nebo noću izgleda mi kao prostrana livada prepuna bijelog cvijeća po kojoj Bog hodi. Povjetarac povremeno zapuše i odlomi poneku stapku bijelog cvijeća kojeg nebom razigrano spušta na zemlju. Cvijet svijetli i gasi se pri dodiru sa zemljom ….
Možemo sjediti i tražiti smisao u nebu, a možemo raširiti krila i letjeti po istome, sve je do nas i do našeg odnosa s istim! Smatram kako komadić nebeskog plavetnila uvijek trebamo zadržati iznad sebe!
