Kuća stara, ko sto đavli
Ima jedna kuća stara koju volim više od života svog. U njoj leže uspomene na najljepše dane djetinjsva mog. Tu su moji djed i baka utkali svu svoju ljubav. Podizali obitelj, ostvarivali snove, sanjali o boljem sutra, plakali, smijaki se, voljeli se, …. Kada vidim vrata doma tog zatitra mi srce i zaigra od radosti.
Uz pucketanje vatre na šporetu i gorak okus kave u ustima hercegovačke noći traju duže nego bilo gdje na svijetu. Izgleda po svemu tako jednostavno, ali je jako komplicirano. Pojave se slike u čovjekovoj glavi i stane razmišljati dublje i dublje. Utone u povijest pa se vraća papiru i zapiše štogod. Tako se sjetim svoje bake Ive i njenog epiteta, koji je pratio u korak većinu hercegovačkog naroda, eno ga dobar ko sto đavala. Lip ti je ko slika sto ga đavli nosalo. Bila je dika naglasiti nečistoga, daleko mu kuća bila nas. Ni sam čovjek ne shvaća šta prevalja preko svoga jezika. Moju prabaku Galušu vol je rogovim uboo. Žena je krvarila na sve strane. Onako krvava starica nekako se uspjela obraniti i ukrotiti vola. Svezala ga i dovela kući i na rudaču u mostarsku staru bolnicu. Prelažala baka deset dana. Te primila infuzija i infuzija. Imala je i dosta konaca. Pri otpustu iz bolnice baka ponovo na rudaču i kući. Dolazio svijet i čudio se tom fenomenu i ženi stjeni koja je čučala u njoj. Žena zmaica! Na svim seoskim sijelima čudilo se i prepričavalo o njenoj izdržljivosti. Svi razgovori bi počinjali i završavali znalo je sto đavli, ko more s njonzi. Ta tvrđa je i od sto đavli. Baka tako ostala ikona sela i doživijela stotu. Ta niko ne more s njon ni sto đavala. Stara baka je bila tvrda stina koja je koračala s očenašima i šćapon u ruci. Molila i predavala sve Bogu. Bez uzrečice i usporedbe s đavlom! Rodi se dijete ili unuče kod nekoga od seljana. To se odmah pohrli gledati, darivati.Nudera isti ćaća, baca malo na babu, didov nos kljunas ima …… Pa red je to po svim hercegovačkim selima otkad je Boga i vijeka što bi se narodski reklo. Povuče se priča, a lipo ti je dite ko sto đavala. One okice, trepavice, brezbeli lip ko sto đavli, kaže druga kuma. Kad netko nešto brzo uradi, posadi ili pokopa krumpir, pokupi i ubaci sijeno u pojate kaže se niko s njin ne more! Ni sto đavala ga u rađi ne more stignit! U selu ima dosta i ljudi koji jako dobro pjevaju gangu, bećarce, plešu i igraju tradicionalne plesove i njima se kaže, dobro li ti igraju ko sto đavli. Brezbeli da jesu ni sto đavli nije im ravno! Pa kad se netko čudi nečemu opet se kaže znalo ti ga sto đavli kako i šta. Tako ti je to đava ušao u riječnik hvale kroz hercegovački narod. Neki dan pričam s jednom mladom mamom. Nakon upoznavanja priupita ona mene odakle si ti Vukoja. Rekoh iz sela Korita. Sa sjajem u očima ne dopusti mi da nastavim dalje. Reče, 2012. doživjela sam težu prometnu nesreću. Kada sam došla svijesti na krevetu pored moga ležala je jedna baka. Po cijelu noć je molila. Nekada malo glasnije. Nije mi smetalo jer i ja se molim Bogu. U sobi je ležala i treća žena koja nije bila katolkinja i smetalo joj je. Pa je baku opominjala, de malo tiše i u sebi. Ta baka se zvala Iva. Imala je maramu na glavi i meni kaže ja ti molim za svu svoju dicu i za te ću bit će tebi dobro vidit ćeš. Ozdravit ćeš ti. Zastala mi je knedna u grlu i pustila sam ju dalje da priča. Nastavlja. Baka mi je pomagala i dodala bi mi što mi je bilo potrebno. Pričala mi je kako živi u Koritima koje je zaostalo, bez puta, komunikacije. Selo bogu iza leđa. Nitko od političara ne vodi računa o njemu. Ljudi se iseljavaju nema uvjeta za život. Šta će s djecom. To ti je mjesto lijepo, ali kao da je Bog od njega digao ruke. Znalo ti ga sto đavala šta je to. Uz osmjeh i ponovljene bakine riječi izgovorila je. Nasmijale smo se u isti glas obje. Rekla sam, kako je svijet malen! To je moja baka Iva! Nažalost nije među nama živima. Umrla je prije evo skoro tri godine. Ubrzo bi joj bio rođendan. Dok je bila živa na svetoga Mihovila sastajali bismo se i uveseljavali baku. Uzrečica “sto đavli” još je aktivna selom kada se nešto hvali. …..
