Namračulo se vrijeme. Selo izgubilo sjaj! Sunce se skrilo iza devet planina. Ne nazire se. Ne pruža svoje zrake kako bi selašce zagrlo topinom. Hladnoća i sivilo zavladaše kao neki strašni zao duh. Prijeti i širi svoja usta iz kojih izlazi hladan vjetar.
Snijeg lagano propada. Zabijeli se selo. Nekakav vjetar zapuhao od Jastrovića kuća. Sve nekako ulazi u noć te strašnije izgleda. Večer lagano pada. Iz Madini stanina glasno se nadvikuju vukovi. Jeza nekakva me prože. Znam kako sam na sigurnom. Svejedno strašno čuti!
Oko pet sati poslije podne bi se pila kava u Šarušića kući. Povukla me želja da vratim sliku unatrag dok sam bila dijete. Pokojna Mara bi s ručnim mlinom izišla na malu terasu. Ono čekalo bi vrtila kako bi mljela kavu. Glasno bi me svaki dan dozivala Mare, Mariću ajde na kavu. Tri kikare bi pripremila na drvenoj tirkiznih štokrli. U dvije bi usula crnu kavu. U mojoj šarenoj kikari kupao se debeli sloj domaćeg kajmaka. Taj miris domaće kave širio se izvan kuće. U kući za kavom bismo pričali nas troje kao pravi odrasli ljudi. Pričali bismo o svim temama koje su mučile starije ljude.
Mara i Iko nisu imali djecu tako da sam primala njihovu ljubav. Često bi pričali o siru i mješina-mišinama. Govorila je trebam ih prodati moj Iko Vrime je. Osušio se. Ne smi više. A i pršot se dobro prosušio. Vrime mu iđe u korist. Nije bilo mrzlo pa se dobro meso sušilo. … 
Kod Ike i Mare najviše sam voljela njihova konja. Zvala se Beba. Konj je bio bijele boje. Griva često izmitarena. Ali bilo je i dana kada je bila ispletena u pletenice. Beba nije bila zločast konj. Voljela se maziti po glavi i vratu. Često smo provodile sate zajedno. Mara bi mi pričala kako je Beba jaka i zdrava kobila.
Kavu na Marinom prozoru se puši. Nažalost samo jedna kikara je tu. Snijeg i noć lagano padaju, a sjećanja sama naviru ……
