Teško mi je bilo povjerovati, a i prihvatiti ovako tužnu vijest kako draga prijateljice nisi više među nama živima.
Svjesne smo bile vremena u kom smo živjele. Iako smo se voljele i poštovale, život nam je podmetnuo ili bolje reći izrežirao drugačiju priču. Morale smo se udaljiti jedna od druge, ne našom voljom već voljom drugih sve zbog takozvanog mir. Kroz sve naše godine druženja smo se upoznavale, zajedno hodale, imale naše tajne, dijelile dobro i loše ….
Ljubav jedna prema drugoj nismo mogle potisnuti. Iako nismo fizički bile bliske, naša srca su čeznula jedna za drugom! Često smo i razmišljale jedna o drugoj, sjećale se lijepih trenutaka našeg zajedničkog druženja, a ne rijetko i zaplakale od sjete. Kako si znala reći: „Nek’ priča što god tko hoće, ali ti si meni svaki dan u srcu, kao da sam te rodila“. Znaj kako je to bilo obostrano razmišljanje, kao da sam ti bila kćerka, a ti meni majka. ..
Draga moja prilagodile smo se tom životu koji nas je fizički udaljio jedna od druge, ali naši iznenadni i neplanirani susreti uvijek su bili posebni. U tako malo vremena svu životnu situaciju smo znale izreći pogledima, jakim stiskom, riječi nisu bile potrebne! …
Naše posljednje viđenje isto nije bilo planirano. Tako dugo smo se opraštale kao da smo znale da nam je to bio posljednji susret u ovozemaljskom životu. Iako sam rekla: što ako te netko vidi, da ne nastradaš? Nisi marila. Teško si od posljedica prethodne bolesti pričala i disala ipak si mi se hvala kako si dobro i zahvaljivala Bogu na novom životu. Svjesna si bila svoje bolesti i znajući da to nije tako, tješila si me.
Prijateljice draga, znam kako me razumiješ da opet zbog tog „mira“ i tumačenja drugih neću ti doći na posljednje zbogom! Znaj, kako ćeš trajno ostati u mojim sjećanjima, s vjerom u vječni život i nadom da odlazak nije kraj puta, nego ulazak u svjetlost koja
sjedinjuje.
Mirno snivaj, neka te u raj povedu sveti Božji Anđeli! Tvoja prijateljica
