Laganim koracima hodam seoskom ulicom. Pustoš! Steglo mi se nešto u grudima taman kao da srce hoće iskočiti. U grlu knedla zastala kao da ostajem bez zraka. Ne može čovjek da plače, niti priča, niti da se iščudi. Pogledam u Nebo i zavapim Bogu Ocu i Bogu Sinu šta se ovo desilo s narodom, sa selom? Pustoš selom, pustoš ulicom. Nigdje ljudi, nigdje ajvana! Sve je tako ne baš davno vrvilo! Za Dražicom nisi mogao vidjeti crnograbov grm, a danas ne možeš proći od istoga. Zarasla ulica.
Sjetim se one seoske vrve. Zvuci traktora i freza, graje, vike, uke, buke pa i svađe odjekivali bi selom. Bože bilo je sve tako živo. Ajvan sitnog i krupnog zuba brstio bi žbunje pored puta. Ništa nije bilo zaraslo. Nekada mi se činilo biljka tek što bi nikla završavalo bi u stomaku životinje. Živjelo se skladno s prirodom. Priroda se čuvala i koristila. Eh što bi mi smetao onaj debeli zvuk motorke u srpnju. Nekako mi se činilo kao da mi krade ljeto i da će odmah nastati duga i hladne zime. Cijelo selo pripremalo bi ogrjev. Sve na vrijeme. Ne valja hladnoću dočekati nespreman. Planina je to.
Podne. Zvono zvoni! Zove na podnevnu Zdravo Mariju. Upeklo sunce, onaj zvizdan prži sa svih strana. Evo ne znam ni sama kako dođe sredina srpnja. Prži vala iz neba i zemlje. Reklo bi se gori kamen, gori zemlja! Sunce spržilo i onu zelenu travu. Ništa ne miga osim kojeg guštera i crnostrijeka koji se povijaju i gmižu tražeći vrelu kamenu ploču na koju izravno padaju sunčane zrake kako bi se što bolje osunčali. Zamislite, crnostrijek i gušter su nam i divlje i pitome životinje! 
Cvrčci pjevaju najljepše srpanjske pjesme nadjačavajući se iza grmova tko će jače zapjevati. Sa svih strana cvrči, što bi narod rekao gangaju. Jedan započinje drugi priginje, a trći staje.
Sve nekako izgleda apokaliptično bez živosti, bez radosti i nade u bolje sutra. Suha spržena trava i vreli kamen upotpunjuju tu sliku! Ni pčelice ne zuje. Nemaju gdje, sve spaljeno! Dođoh do Gospine kapele, seosko mjesto nesreće koja se s tugom i suzom u očima prepričava i danas. Mjesta gdje je tragično preminula mlada žena iza koje osta troje male dječice. Za pokoj njene duše izmolih pokoj vječni da joj Bog udjeli Kraljevstvo nebesko. Sjeta opet navire. Pade i koja suza. Težak križ selo nosi. Gasi se, a nitko nije kriv.
Niže u jednom grmu opazih bicikla. Iznenadih se! Naglas rekoh: Moj Bože nije zar netko ukrao nečija pa ih u selo donio? Bože nas oslobodi svakog grijeha! Prilazim bliže Dražici kad tamo i mali šatorčić. Uredu, Bogu hvala netko se sklonio od sunca.
Povikah: Jeste li dobro? Zavikaše OK. Čovjek i žena crveni i umorni, sjede ispod privremenog skrovišta. Opet upitah: Jeste li gladni? Dođite kod mene na okrepu malo se odmorite. Nije mi daleko kuća. Par desetaka metara. Mi smo dobro odmaramo se, uzvikaše! Hajde dođite kod mene pa ko’ ljudi odmorite i pojedite, pa to je naša moralna dužnost ponuditi čovjeku vodu i hranu. Na jedvite jade prihvatiše. Vratih se kući i ne razmišljajući više o prošlosti i sjeti. 
U kući smo sjeli popili i pojeli te razmjenjivali podatke jedni o drugima. Par jer bio razgovoran i otvoren. Putuju iz Slovenije te žele obići Balkan. Kažu da im je lijepo putovanje i da nisu do sada imali loša iskustva. Okupali su se, pojeli, popili kavu, natočili vode, malo razgovorili i pošli dalje. Kažu želja im je za vidjela doći na Blidinjsko jezero te tu noćiti. Pozdravili smo.
Naša priča je mogla trajati danima. Ljudi su žudili za novim saznanjima, a i sama sam žudjela za istima. Pričali smo općenito o povijesti Hercegovine, o rijekama, izvorima, a i o rijekama pobjeguljama koje su se raznim tektonikama povukle ili skroz nestale. Tekla je priča i o Ugrovači, rijeci ponornici koja će najvjerojatnije postati rijeka pobjegulja. Korito se ne održava, ponori ne zatrpavaju, erozija je povukla i obradivo tlo. Ta rijeka bila je silna, jaka. Uzimala je svoj danak od ljudi. Kada rijeka Ugrovača proteče i Mostarsko blato se napuni vodom. Hidrocentrala u Jasenici radi. Proizvedena struja ide u prodaju, a nitko se još nije sjetio glavnog opskrbljivača vode u Mostarskom blatu! Lagano se ispušta jedna od važnih karika proizvodnog lancu. Inače naše današnje društvo je moderno i inovativno te može i bez karike u lancu!
Ljudi su se čudom čudili priči kojoj nije bilo kraja. Što se sve može napraviti i da nam život bude prelijep uz malo truda i uz jedinstvo. Nažalost u društvu jedinstvo ne postoji već samo „nu mene“! Vidi me moćan sam, snažan, imam pare, šta mi fali?
Stariji su imali mjesta za molitvu, rađu i druženja. Danas mi imamo: „nu me i nu moje glave“! Svakodnevno se vapilo Bogu za milost koja iscjeljuje i obnavlja duh, dušu i tijelo. Zazivala se Krv Kristova da vatra iscjeliteljske ljubavi prođe kroz naša tijela da bude takvo kakvo smo dobili pri rođenju. Da se iskorijene sve bolesne i abnormalne stanice i obnovi sva oštećenja. Da Bog obnovi naše srce, um i emocije, pa i najdublje zakutke naših srca.
Što je to emocija? Rađaju nam se djeca bez emocije! Postoji li uopće u današnjem društvu ista? „Nu mene i nu me!“ Šta on/a zna, bolje mu je nek’ šuti! Tako to ide sve u propast. Nema više u javnosti i životima ni naših bakica, jer stariji su neobrazovani i zaostali! Moderan čovjek treba biti i u skladu sa svijetom, a Bogu se moli samo nepismen čovjek! Ako svjetina pada u ponor idem i ja. Gdje je um? Um više ne caruje!
Ne cijenimo rad, tražimo brzu zaradu. Vlada oholost, šta će on ako to mogu i ja. Pusti svijetu razne laži samo da se ošteti pojedinac. Istom se na kraju izruguj kako bi mu se otežalo te ga obezvrijedilo. Svjestan si da je čovjek u pravu, ali nema veze gazi sve pred sobom! Ljudi su mekan paradajz koji treba gaziti! Gdje nam je ta ljudskost nestala!
I dalje selom vlada apokaliptična slika. Sunce spalilo škrtu travu, pretvorila se u pepeo, a kamen se užario. Raspukla zemlja žeđa i vapi za kapljicom kiše. Nije važno bio grad ili ne jer odavno se u srpnju ne žanje žito! Cvrčci pjevaju srpanjsku popjevku u hladu! Čovjeka nema na vidiku!
