Kada čovjek pomisli da ne treba obraćati pozornost na prilično sramotan politički rukopis Blaženke Divjak, službeno karijerne svečilišne nastavnice u zvanju profesor, te službene Plenkovićeva ministrice, ona pronađe način demonstrirati svu inkluziviranu sramotu Plenkovićeve vlasti, popraćenu mizerijom mislenosti.
Piše: Marko Ljubić 
Kada se tome doda pojačanje u izjavi HNS-a, državnog čuvara inkluzivnog obrazovanja, zatim početak medijske kampanje protiv Katoličke crkve i njene civilizacijske pozvanosti govoriti o odgoju i obrazovanju koju najčešće započinju Jurica Pavičić i Ante Tomić u ovom slučaju, onda upravo zbog konteksta realnog vremena i karaktera vlasti, reakcija na to postaje nužna, makar se radilo o vrijednosnim mizerijama. Ili, upravo zbog njih.
Navali i navale podučavati naciju pokušavajući se nekako javno usidriti na biskupa Košića, koristeći sebe dostojne medije koji tu erupciju neznanja nazivaju – kritikom.
“To pravo na jednake prilike nitko nema pravo djeci oduzeti. Javni školski sustav mora odgajati i obrazovati učenike u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, osposobiti ih za življenje u multikulturalnom svijetu, za poštivanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom razvoju društva”.
Ovo Divjak piše kao reakciju, a mediji njezine komunikacijske pameti i potencijala to čak nazivaju kritikom, sramoteći taj esencijalni filozofski pojam i slavu razuma i mudrosti koji se jedino kritikom proslavljaju, na iznimnu propovijed biskupa Košića. Bilo bi iluzorno očekivati Divjakicino razumijevanje dubokog filozofsko-teološkog utemeljenja Košićevih riječi, koje je na sebi svojstven način vrhunskom literarnom kompozicijom prožeo dubokom simbolikom slavljenja Majke kako bi svaki čovjek s primjerenim razumskim potencijalom i primjerenim odgojom u kršćanskom, ali i hrvatskom narodnom okruženju, to s lakoćom razumio.
Neznanje potiče strah
Tko nema ni prvo ni drugo, ili tko se odrekao i prvog i drugog, a objasnit ću i ostale komunikacijski eliminatorne invalidnosti političkog profila Blaženke Divjak, od njega se prema Košićevoj propovjedi jedino može očekivati statusna oholost prožeta totalnim neznanjem.
Neznanje potiče strah, a proporcionalno društvenoj ljestvici i sramotno visokom statusu uplašenog, potiče se nasilje. Ovo što je izrekla Divjak je koliko primitivno, utoliko i nasilje nad razumom i ljudskim, ali i društvenim umom. Govoriti biskupu Košiću o pravu na jednake prilike, “kritizirati” njegove riječi poukom o nužnoj suglasnosti javnog obrazovnog i odgojnog sustava s općim civilizacijskim vrjednostima, ljudskim pravima i pravima djece, može samo netko teško socijalno i obrazovno hendikepiran. Jer baš sve što Divjak spominje nastalo je u krilu krščanstva, osmišljeno, institucionalizirano i dostiglo filozofsko-teološki vrhunac, te postalo temelj civilizacijske prakse Europe, koliko god današnje europske oligarhije bježale od toga, upravo primarno zahvaljujući Katoličkoj crkvi.
Škola i Crkva ne trebaju se u svemu slagati
Baš me zanima u kojoj to izvanrkšćanskoj civilizaciji postoje ozbiljna uporišta za ovo o čemu Divjakica lupeta? Nigdje. No, i to se s pravom ima smatrati civilizacijom, izuzev ako Divjak ne misli da je rasizam jedino valjano civilizacijsko vrjednosno uporište i utočište, a civilzacijske različitosti fikcija. Dalje Blaženka Divjak galopira u sramotu:
“Škola i Crkva ne trebaju se u svemu slagati, jer svatko ima svoj zasebni resor, kao što ministar i biskup imaju različite nadležnosti i trebaju ih se držati. Naime, zadaća je javnog školstva da svim učenicima osigura jednake prilike za obrazovanje, a samim time i za kvalitetan život u suvremenom svijetu. Međutim, da bi učenici u tome uspjeli moraju naučiti rješavati probleme, kritički misliti, uvažavati druge i drugačije te o domoljublju učiti krozdjela,anekrozriječi”.
Nitko se među ljudima ne treba u svemu slagati. To je polazni aksiom mišljenja. No taj aksiom polazi i od nužne suglasnosti oko temeljnih vrijednosti koje jednu zajednicu čine upravo tom, a ne nekom drugom zajednicom. To je primarna pretpostavka različitosti, jer bez zajedničkih i neupitnih ne-različitosti ne mogu različitosti imati karakter ljudske i društvene osobnosti, time ni biti društveno prihvatljive.
Ljudi bi bez toga bili zvjerinji čopor, uz ogradu jer i čopori imaju čvrsta pravila opstanka iako ih čine prilično različiti vukovi recimo. Svi ljudi moraju biti suglasni oko identifikacijskih vrjednosti zajednice kojoj pripadaju, što silom razuma, što društvenim pravilima utemeljenim na plodovima razuma, znanja, mudrosti, poštovanja, a to su kršćanima darovi Duha Svetoga, bez kojih čovjek ne bi bio slika i prilika Boga Stvoritelja.
Vjerovali ili ne u Boga, nitko u ljudskom društvu ne može djelovati i zvati se čovjekom ako koristeći te božanske darove ne upravlja svojim pravom na izbor. No, to pravo podrazumijeva i obvezu poštivanja minimuma načela zajednice. Ima i takvih, koji to ili ne znaju ili ne žele prihvatiti, ali na njih i za njih se primjenjuju socijalne norme kako ne bi razarali društvenost i pravo na slobodu drugih ljudi. I kako bi im se pomoglo.
Zato je prije svega teško neznanje, zatim drskost, a prilično izvjesno i socijalna invalidnost govoriti o prirodnosti neslaganja kao vrhunskog društvenog cilja, a ne isticati ultimativnu nužnost slaganja oko temeljnih civilizacijskih načela kao društveni preduvjet stvaralačkog konflikata mišljenja.
Jasno je kao dan da ministrica Divjak nikako ne bi smjela imati pravo na neslaganje s biskupom Košićem, kao i s golemom većinom hrvatskog naroda oko temeljnih načela ni kao sveučilišna profesorica, pogotovo kao ministrica. Ona ih uz to, a to se vidi i u svakoj rečenici ovoga “mišljenja” – ni ne zna. Zato se i ne “slaže”.
Slučajna i vrlo prolazna osvojena institucionalna pozicija
Divjakici je temelj svijesti i pozvanosti pitanje nadležnosti ostvarene vrlo dvojbenim postizanjem statusa, umjesto da joj nadležnost i pozvanost nužno proizilaze iz svijesti. Jer, da nije tako barem bi pitala nekoga od milijun hodočasnika na Veliku Gospu, kad već ne zna, a pitati je autocesta razuma i znanja, je li majka sinonim odgoja, ljudskih prava, skrbi o djeci, jesu li djeca ljudi i je li, ako se i kad se slavi Majka moguće ne progovoriti o odgoju, obitelji, životu, čovjeku uopće. Kakav bi to katolički biskup smio i mogao biti da na Veliku Gospu upravo o tim vrijednostima ne govori!?
Svatko bi joj rekao da se o majci ne može govoriti bez toga, a svaki pokušaj bez tih vrijednosti besmislen je. Ili izopačen. Jasno je kao dan da Divjakicina, HNS-ova, Tomićeva i zajedničkim imenom Plenkovićeva pozvanost i nadležnost za obrazovanje i odgoj u Hrvatskoj isključivo proizilazi iz slučajne i vrlo prolazne osvojene institucionalne pozicije, a pozvanost biskupa Košića crpi utemeljenje i društveni legitimitet iz ukupne povijesnosti pripadajuće civilizacije i hrvatskog naroda. Zato se tako histerično nasrće na nadležnosti i pozvanosti Košića, jer nitko kao lopov ne zna bolje što i tko mu je opasnost, s jedne strane za ponavljanje nedjela, s druge strane za razotkrivanje lopovštine, koju u ovom slučaju Košić vidi i zbog pozvanosti ne želi šutjeti o njoj.
Zato se kreće s kampanjom “držite lopova” iz lopovskih krugova. Jednom bi konačno trebalo pitati Plenkovića, što njegova ministrica Divjak misli pod pojmovima “život”, “21.stoljeće”, “civilizacija”, “ljudska prava”, “prava djece”, ima li blage veze o famoznom političkom konceptu multikulturalnosti, koji je dokazano stvorio politički potencijal civilizacijske tragedije posve izvjesno ravan komunizmu.
Raumiju li išta pod milim Bogom
Ne isključujem mogućnost da Lidija Kralj, neki Alavanja i gomila sličnih nosaju uz nju šalabahtere koje im je GONG, Centar za mirovne studije (zamislite – studije) napisao ili koje je Vrdoljak udarajući u obrazovanje otkupio negdje po zagrebačkim podrumima ili na buvljacima, ali sumnjam po viđenom da Divjak i ti tipovi, uz to što su nabubali desetak tih floskuletina, išta pod milim Bogom razumiju.
To međutim čak ni ne bi bio problem da su oni incidenti. Na žalost, ti ljudi, ta opasna politička i društvena svijest silno preteže u upravljačkim strukturama hrvatskog društva. Oni su epidemija. Nikakve razlike u profilu i društvenom djelovanju tih ljudi nema u odnosu na primitivčine ispod bukava koji su 1945.godine “oslobodili” hrvatski narod i godinama primjenjivali poučke komesara o novom vremenu, životu, novom čovjeku i blagostanju koje će donijeti elektrifikacija plus industrijalizacija.
Kako su tada komesarčine s poludivljacima propovjedali s puškama u rukama svemoć generatora, danas Divjak s egzistencijalnom i političkom puškom Andreja Plenkovića uperenog u desetine tisuća učitelja propovijeda svemoć tehnologije, dajući joj ljudsko obilježje, a nastojeći pretvoriti čovjeka u zombija ili kako mi je jednom profesor Prosperov Novak rekao, u janjičara.
Prilično je dozlogrdilo da se na svako upozorenje Plenkoviću i Divjakici o nužnosti afirmacije čovjeka u odgojno-obrazovnom sustavu, afirmacije odgoja, izvrsnosti, afurmaciji identitetske prepoznatljivosti koja je temelj svake društvenosti, uzvraća optužbama da su ti zahtjevi primitivni i anti-tehnologijski, te da zagovaraju Srednji vijek. Pa i u Srednjem vijeku su ljudi znali da konj sam ne može koristiti kočiju, a zagovaranje čovjekovog upravljanja nije se tada proglašavalo anti- kočijskim.
Kladio bih se da Divjak ne zna navesti jednu jedinu vrijednost koja bi mogla biti sinonim 21.stoljeća
Politika Andreja Plenkovića personalizirana u Blaženki Divjak je zato vrijednosno i kulturološki na najnižoj razini povijesnog uma. Nakon tri godine stabilnog vladanja, čisto sumnjam da i Plenković gore spomenute pojmove-pitanja sagledava dublje, od recimo vozača koji jedino zna da je auto korisno za prijevoz, a veze o njemu nema, niti ga zanima.
Kladio bih se da Divjak ne zna navesti jednu jedinu vrijednost koja bi mogla biti sinonim 21.stoljeća. Niti jednu. Jer, netko tko govori o 21.stoljeću kao suvremenik bez elementarnog poštovanja i znanja o 1. stoljeću govori o – brojevima. A to je domet vrijedan socijalne pomoći. Iintelektualnog prijezira.
Zamislimo se dakle još jednom nad zastrašujućom nekompetencijom, kaotičnim i nemislenom razinom žene koja ima ovlasti kreirati osnovne instrumente, programe i pravce odgoja i obrazovanja milijuna hrvatske djece. Nije pretjerivanje ovo “milijuna”, jer da se sada odmah prekine eksperiment koji provodi Vlada Andreja Plenkovića, koristeći smišljeno idealan socijalni profil Blaženke Divjak, savršen za nekritičko javno paradiranje u potrazi za vlastitom važnošću i veličinom, što je inače tipski psihološki profil nerealiziranih osobnosti često s izraženim teškim kompleksima neprekinute i sve histeričnije potrage za društvenom satisfakcijom, koja je sve udaljenija što tako profilirana osoba više uspjeva ostvariti više statusne pozicije. Posljedice za hrvatski narod su strašne.
Da nije tako, sveučilišna profesorica Blaženka Divjak bi, prvo, pokazivala barem minimum znanja o društvenim pojavama, a ne bila najproduktivniji stroj u golemoj konkurenciji nesolidnosti Plenkovićevih pobočnika za promociju najčudnovatijih konstrukcija čak i u dubljem povijesnom kontekstu. Drugo, razgovarala bi s pametnijima od sebe, a u prvom kafiću na Sveticama ih ima uvijek od jutra do mraka, osluhnula bi javne riječi, misli, ocjene i poruke stotina hrvatskih intelektualaca ili bi se barem okružila umnim ljudima, a ne mediokritetima i beskrupuloznim karijeristima bez okusa i mirisa. I bez vrijednosti.
Blaženka Divjak je odabrana jer je očito u osvajanju karijernih pozicija nepogrješivo dokazala izbornicima moći, da je u stanju odraditi i više nego treba.
Zato kritike njezinih politika, javnih “misli” i njezinog društvenog profila odavno ni ne adresiram na nju, jer je Blaženka Divjak prilično nesretna politička kreatura, bez osobnosti, čak i onda kada njena komunikacijska razina iritira svjedočeći neviđenu mizeriju, otprilike usporedivo s ružnim kreštanjem gladne vrane nad ljetnom pozornicom klapskog festivala. Blaženka Divjak je naličje Andreja Plenkovića, njegova pogubna politička osobnost.
Blaženka Divjak nije nikada bila, niti je mogla biti politička osoba, u tolikoj mjeri da je čak i Željko Jovanović iako po političkim preferencijama klasičan antifa balvan, za Divjak bio osoba. On je barem bio autentičan politički balvan.
Zato je njena “kritika” kako ovome jadu što je naškrabala tepaju antifa mediji, samo još jedan pokazatelj duboke vrijednosne, ali i intelektualne i umne provalije između političkog poretka današnje države i hrvatskog naroda.
S jedne strane stoji biskup Košić, koji svjedoči povijesne vrijednosti civilizacije koju smo kao narod značajno obilježili, a s druge strane svakovrsne društvene kreature, koje se s vremena na vrijeme ukažu i ostanu zapamćene kao znaci prema kojima se u budućnosti valja ravnati izbjegavajući pravce koje pokazuju. No, da nisu opasni, jesu, baš zbog naglaska u HNS-ovoj izjavi da obrazovanje u Hrvatskoj mora biti “neutralno i uravnoteženo”.
Odgoj u Hrvatskoj, kao uostalom ni u jednoj drugoj zemlji svijeta niti može, niti smije biti neutralan, a obrazovanja bez odgoja nema. Upravo u ovim riječima se krije smrtna opasnost ovog eksperimenta i njegovih konačnih ciljeva, upravo zbog ciljane “neutralnosti” odgoja i obrazovanja, udara se po biskupu Košiću i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Ta ciljana neutralnost posljedica je goleme i razorne neravnoteže u hrvatskom društvu, koja je i iznjedrila kako Plenkovića, tako i njegove satelite, Vrdoljaka i Blaženku Divjak.
Tu neravnotežu valja uništiti, a obrazovanju i odgoju utisnuti hrvatski biljeg. Tako se dugoročno uzdiže i čuva i narod i svaki pripadnik tog naroda individualno, a svakom pristojnog znanja i razuma u Hrvatskoj je jasno tko su kroz povijest čuvari narodnog blaga, a tko lopovi za vratima.
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
