Predsjednik HDZ-a i Vlade svoju je kandidacijsku listu i planirani rezultat, koji će mu, i koji bi mu trebao osigurati nesmetan proces pretvorbe HDZ-a u bezličnu, a moćnu anacionalnu i trajno vladajuću birokratsku strukturu, pokušao osigurati, s jedne strane klasičnim inženjeringom na desnici, medijskim manipulacijama i miješanjem anketnih karata, a s druge strane, pritiscima na infrastrukturu stranke i mahanjem europskim fondovima. Inženjering mu iznimno dobro funkcionira, koliko zbog višegodišnjeg HDZ-ovog rukopisa i naslijeđa, još i više zbog zabrinjavajuće nespremnosti i neznanja desne konkurencije, koja i svima vidljive bisere pretvara u blato.
No, Plenković je najranjiviji na dva područja pa je čudno, usprkos posvemašnjoj kontroli medijskog prostora, kako mu desna konkurencija ne otvori rane na tim područjima. Rijetki i uspješni pokušaji su, vrlo lucidna reakcija Peđe Mišića na Pupovčevo pitanje kako je biti Srbin u Hrvatskoj, te odlična reakcija Ruže Tomašić na dvojnom plakatu s Dubravkom Šuicom i istaknutim statistikama konkretne učinkovitosti u EU parlamentu. Sve ostalo za zaborav ili podsmijeh.
Razbuktana javna kampanja pretresanja grijeha utjecajnih HDZ-ovaca, već odavno institucionalizirana protiv Brkića, te naglo isturena protiv Tolušića, je, koliko god bilo stvarnih razloga za provjeru političkog morala tih ljudi, prije svega upozorenje dugogodišnjim bardovima stranke na regionalnim i lokalnim razinama, da se ne igraju i da imaju dovesti na birališta propisan broj ljudi. Inače bi moglo biti svašta. A može biti svašta, jer takve stranke godinama svoju strukturu prešutno potiču da zagazi u miniran teren, malo si prste umoče u med, što je svojevrsna inicijacija, stvaranje zatvorenog kruga međusobne ovisnosti s isključivim ishodištem na vrhu, koji onda kadrovira miješajući karte bez otpora oslanjajući se na presudan utjecaj na državne institucije. Jer med curi sa svačijih prstiju. Nema sumnje da su stranački šefovi i njihovi zaštitnici u vrhu, dobili javnim čerupanjem Brkića i Tolušića ozbiljnu ponudu koja se ne odbija, te da će većina sve učiniti da članstvo disciplinirano podupre šefovu listu i daljnje političke namjere sa strankom.
Prema rezultatima, ne postotcima, nego prema broju glasova u županijama i gradovima, s popriličnom će se sigurnošću moći ustvrditi, uz sve ostalo, koliko su tamošnje organizacije i njihovi šefovi polizali meda iz tuđih posuda. Ekvivalent lizanju je poslušnost i broj glasova.
Druga opasna slabost Plenkovićeve kampanje su euro fondovi. Lutaju Hrvatskom, nosaju sporazume, potpisuju, obnavljaju, milijarde sijevaju iz torbi pred zbunjenim ljudima, koji baš i nemaju osjećaj da je to tako, ali, pusti ti to, reći će neki smrtnik iz Šibenika, Dubrovnika, Baranje, iz Slavonije, milijarde su milijarde.Rijetko će kome pasti na pamet razmisliti zašto je Hrvatska tako neuspješna u realizaciji korištenja eurofondova, te, smije li se jedna cijela nacionalna ekonomija osloniti na te fondove, a prije toga na turizam u trajanju od tri četiri mjeseca? Hrvatska je upravo osloncem na mit o eurofondovima, s jedne strane kupila novu očajničku i nerealnu nadu, iz koje će usprkos infrastrukturnoj izgradnji ostati realna pustoš, a s druge strane, zanemarujući praktično sve ostalo u razvoju nacionalnih potencijala, doslovno postala igračka europske administracije, bez trunke subjektiviteta. Niti jedna zemlja članica EU nije se pretežito razvila i promijenila svoju gospodarsku i društvenu strukturu te postala uspješna zbog uspješnog privlačenja europskih fondova. Pogotovo ne Poljska, koja se ističe kao najuspješnija.
Loša realizacija europskih findova je vjerna slika stanja nacionalne ekonomije, a ova političkog poretka, koji ne može opstati ovakav kakav jest, s pretežitom kontrolom mahom anacionalne kaste ako dopusti zamah slobode, time i poduzetništva. Figurativno, ne možete u posudu od jednog litra, naliti deset litara vode. To je odnos koji odgovara na pitanje zašto Hrvatska loše realizira europske fondove. Tipujući na golemi udio turizma u BDP-u i europskih fondova u investicijskom razvoju, sve hrvatske vlade, a naročito Plenkovićeva, čine Hrvatsku satelitom i egzistencijalno ovisnom o tuđoj političkoj volji. O tome se uopće ne govori, ta pitanja ni ne pokušava istaknuti nitko s nacionalne opozicijske scene, izuzev tu i tamo kada ima ograničenu priliku mr. Jure Vujić. A to nije dovoljno. Zato će Hrvatska morati duboko zaroniti u bitna pitanja, a u tom zaronu zbog opasne kratkoće daha, bit će nužno bez strasti i emocija razlučiti stvarne ronioce od običnih plutača na nacionalnom spektru, komentirao je Marko Ljubić na facebooku
