PIŠEM TI, PIŠEM, MOJA KUĆO KAMENA…
Pišem ti, pišem
Moja kućo od kamena:
Evo me, daleko
Gdje mi je srcu hladno,
A duši tijesno.
Pišem ti,
Jer znam da je i tebi
Teško i hladno
I tvoj kamen
Strpljiv je, šuti.
Ognjišta žar se ugasio
Kada su tvoja djeca
Iz nekih razloga,
O kojima ne ću sada,
Sa suznim očima
Usmjerila pogled
Prema nepoznatoj daljini.
Pišem ti,
Moja kućo od kamena
I kada pročitaš ovo pismo
I kada ti glas zadrhti
Nemoj žaliti,
Jer prije ili poslije
Ja ću se vratiti.
Čekaj me!
I neka te drača osorno zaplete
I neka prgav vjetar lišće namete
I neka ti tamom prijete!
Čekaj me!
Ja ću ti doći!
Ne ću brojiti uzdahe,
Ne ću štedjeti korake.
Pišem ti, pišem
I puno bih ti htjela reći:
Srcem te volim
Pogledom te milo diram.
I na ovu pjesmu suza je kanula
I čeka jedno svitanje
Da je zrakom sunca popije.
Čekaj me!
Moja kućo od kamena
Jednostavno, moram
Dogorjeti u tvome krilu.
Ne pišem ti rukom, mila,
Duša, kap po kap se cijedi
U oku se slana suza skrila.
Zapravo, ja tebi, ponosna moja, pjevam
Iako mi ruka drhti, srce vene,
Lice blijedi, kosa sijedi.
S kamena sam dijete, tvoje, tvoje, tvoje…
Nek svi znaju!
Tvoje dijete
Na početku i na kraju!
Miljenka Koštro
