TIŠINE I BUKE
Okrenuta prema suncu
Stojim na zemlji
Pogled mi luta lijepo uređenim vrtom
U kojemu, kao u prostranoj duši
Za sve ima mjesta
Ples slika oko mene tjera me na pisanje
O bezbrižnom djetinjstvu
O jablanima koji streme nebu
O prolaznosti i vječnosti
O suzama koje same za sebe govore
O osmijehu koji odaje raspoloženje duše
Bilo da su gorke, ili sladunjave
Riječi kidaju okove šutnje
Pogledam na sunce, tiho je, zalazi
A iza leđa čujem glasan sjeverni vjetar
Bez vjetra i
Bez sunčanih niti
Ne umije vrijeme plesti budućnost
Iako od sunca dolaze riječi što griju
A neki zalasci se duže pamte
Život je tkan tišinama
I, poželjnim i nepoželjnim bukama
Pusti sunce neka tiho grije
Pusti vjetar neka vije, vije…
Jer na kraju
Iako uzimaju, više daju
MILJENKA KOŠTRO
