Nakon svih medicinskih intervencija, Petrovo zdravstveno stanje se stabiliziralo.
Napokon je otpušten iz bolnice.
– Već san se počeo osićat ka Dalmatinac, bora mi – šalio se na odlasku. – A, didu će valit ovi Švrćo – reče podižuć unuku.
– A, doće nam za Božić, okobogda – požuri baba – obećala je materi.
Marija s uzdahom potvrdi.
– Iss… Ko živ, ko mrtav do Božića, stara!
Ovog nekoć grubog čovjeka nešto je vidno smekšalo – je li to bolest ili slatka unučica u koju se od prvog susreta zaljubio, sam Bog zna – tek bijaše to drugi “isan”. Nit je više ušutkavao ženu, niti se derao.
U svakom slučaju, nije to učinila nikakva “doturska likarija”.
– Oš li, undan, doć svom didu na selo? – upita imenjakinju ljubeći je.
Kimnula je potvrdno.
– Nu, ja šta će neg doć! – potvrdi baba, ne skidajuć maramice s očiju.
Rekla bi ona još svašta, no nekako se skanjivala prid zetom, na kog se još ne bijaše “obikla”.
Nakon što su sve dobro uglavili oko božićnog dolaska, pozdravili se preko nekoliko puta, Petar i Ruža se smjestiše u “prugu” mašući sve dok ih nisu izgubili iz vida.
Jesen već bijaše zazlatila goru rodnog im sela, kad su stigli. Onako iscrpljenima, s mnoštvom dojmova koje su putem pribirali, selo im se nekako učinilo sumorno i pusto, a prazna kuća neobično gluhom.
Srećom, svratili ljudi da obiđu bolesnika, pa ne bijaše vremena za sjetu.
Tako se brzo pročulo kako će im Marija i mala doći za Božić, “okobogda”.
Selo ponovo zabrujalo.
“Ah! Tob ti reko, dolazi kraljica, moj brate!”
Stari se kotač, po tko zna koji put, zavrtio poznatim ritmom.
Seoski jal bijaše kivan što mu se brutalno smanjuje zalogaj “pravedne” pokude.
Ruku na srce, nisu svi bili zluradi, ma činilo se da “tovar kriva na njijovu stranu”.
Ruža se više nije brinula oko toga.
“Nek su se, vala Bogu, njizi dvoje pomirili, pa alal ti sve ostalo!”
Didu nije bilo neugodno pokazivati koliko mu je pusto bez malog “zvrka” koji stalno viče: “Dida, gle!”.
Vijest o Marijinu dolasku stigla i do ušiju Petrina biološkog oca.
Bijaše oženjen već više od dvije godine. Kako još nisu dobili dijete , isti oštri jezici ni njega nisu štedjeli.
“Bog ga pokaro što je sritnu curu upropastijo!”, padale moralne prodike.
Kad se pročulo da se Marija dobro udala; da je čovik bogat i školovan, a ona – zamisli ti – vozi limuzinu! – počeli ga grditi na pasja kola.
Selo oduvijek poštiva bogatstvo i titule te mnogo lakše progledava kroz prste. Naglo se topio broj onih koji su je i dalje osuđivali.
Božićno vrijeme kucalo na vrata, a snijeg, kao za inat, zarupio kao nikad, tužila se Ruža, strahujući da bi mogao spriječiti dolazak gostiju.
Prije toga, Marija pisala da ih, sto posto, očekuju na Badnjak, a ceste, evo, zametene.
Sritnica nije prestajala moljakati Gospinu pomoć. Petar je pokunjen šutio.
Dva dana uoči Badnjaka “ukazalo se vrime i napokon prošla pruga”.
Njih dvoje se užurbalo – nabavljalo se, pospremalo, pripremalo…
Od puste dragosti pokupovali pola “zadruge”.
Marija dolazi!
Radoznalost sela dosegla vrhunac.
(Nastavlja se)
Mulica/Tomislavcity
