Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju. Ovu opomenu Hrvati su osobito pozvani njegovati u sjećanju već i poradi toga što u svojoj povjesnici mogu pronaći malo događaja i povijesnih razdoblja koje bi razuman narod poželio ponoviti i jednom, a kamoli više puta.
Jednog takvog bljeska Hrvati su se prisjetili ovih dana proslavivši obljetnicu olujne vojne pobjede kojom su državni vrh i hrvatski vojnici utrli put hrvatskoj slobodi, teritorijalnoj cjelovitosti i miru u susjedstvu. Pa kako im se onda moglo dogoditi da već četiri godine potom na mjesto pobjednika Tuđmana izaberu anti-Tuđmana, a povjerenje, umjesto Tuđmanovom HDZ-u, poklone partiji blago rečeno podijeljenih emocija između Hrvatske i komunističke Jugoslavije? Ne zanemarujući u takvim prigodama uvijek prisutan utjecaj vanjskog čimbenika, ipak ostaje činjenica kako su tako odlučili sâmi Hrvati, s olovkom u ruci. Pa što im bî?
Sve ne vjeruju pa ipak povjeruju
Uvidjevši kako nema drugog načina da učinkovito ogadi HDZ narodu, ali i da alternativni SDP – koji nije pljeskom, nego okrećući joj leđa, dočekao hrvatsku neovisnost – ne samo dovede na vlast, nego ga i ohrabri u provođenju politike povratka u kulturološki, gospodarski, pa i politički kontekst iz kojeg se Hrvatska istrgla, samozvani sud javnosti, utjelovljen u medijima, osudio je HDZ na strašnu, vjerojatno doživotnu kaznu za zločin od kojeg se jednostavno nije moguće obraniti. Naime, ono što se nekad zvalo pretvorbenim kriminalom, nemoralom elita, grijehom struktura, a danas je popularno kao korupcija, klijentelizam i nepotizam, poput istočnog je grijeha u ovom ili onom obliku utkano u vlast na svakoj razini otkad je svijeta i vijeka, na nižim razinama manje suptilno, a na onim najvišim, globalnima posve sofisticirano, kroz zakonsku regulativu, međunarodne institucije, umrežene neformalne strukture i uvriježene obrasce ponašanja. Pritom mediji igraju dvostruku ulogu – služe kao zaštita krovnih elita, o njihovim marifetlucima ni riječi, ali i kao palica za discipliniranje neposlušnih ili preambicioznih nacionalnih elita.
Posvuda približno ravnomjerno pristupne negativnosti netransparentno nadzirani mediji prikazuju kao da su obilježje ponašanja isključivo naciljanih, dok će drugima zažmiriti na oba oka. Kad je o grijesima odabrane mete riječ, i sitnice obasjavaju svjetlima reflektora, danonoćno ih drže pod povećalom, kadšto i pod mikroskopom, višestruko uvećavajući percepciju njihova razmjera. Pa i kad iza toga sadržajno ne stoji gotovo ništa, dojam negativnosti stvaraju ponavljanjem do besvijesti uz odgovarajuću naljepnicu (“afera” ili “skandalozno”). Zbog enormne neravnoteže uzrokovane kroničnim SDP-ovim deficitom domoljubnih osjećaja, stajališta i djela, navedenim tehnikama intenzivno i invazivno lome HDZ, kako bi postigli ravnovjesje između te dvije stranke. Istovjetan mehanizam primjenjuje se ne samo u politici, nego i u sportu (nogomet je pokazni primjer), zapravo gdjegod se postigne bilo kakav hrvatski uspjeh koji bi mogao okupiti ljude. U slučaju neuspjeha, ni na izgubljene milijarde im se radar ne pali.
No, kako je u jednu tako očitu podvalu povjerovao dio hrvatskog naroda, čak i pretežiti, i još vjeruje? I to presudno upravo oni koji su prema najutjecajnijim medijima u pravilu sumnjičavi. Recimo, ne vjeruju im ni trunke kad donose “istinu” o Drugome svjetskom ratu, posebno o poraću. Nije drukčije ni kad je riječ o Domovinskom ratu, gdje hrvatske junake prikazuju zločincima dok im istodobno ne manjka zapanjujućeg razumijevanja za pobunjenike i rušitelje Hrvatske, posebno za komunističku Titovu vojsku, JNA. Hrvati im odveć ne vjeruju ni kad ih šopaju preodgojem u svjetonazorskim pitanjima, poput prava na ubijanje nerođene djece, rastakanja obitelji i promoviranja raznovrsnih seksualnih stilova i na njima temeljenih identiteta kao normalnih, čak i superiornih tradicionalnima. Medijima bezuvjetno povjeruju tek u jednom slučaju. Kad zagrme iz svih topova – HDZ = lopovi! Pa kako to da su oni koji su protiv Hrvatske u svim ključnim pitanjima samo u tome u pravu?
Što to treba biti u glavi, ili možda u srcu, da se takvo što zdušno prihvati? Nije li to ono more tuposti o kojem je pjevao Matoš? Ili je u pitanju “sindrom razmažene dice” – čim se ostvari cilj, slijedi opuštanje i odgovornosti više ni traga – zbog čega je general Gotovina, ogorčen kaosom nastalim netom po oslobođenju Knina, uzeo zapovjednike na red? Ili je ipak posrijedi savršeno pripravljen slastan zalogaj po mjeri sitnog zuba, kako je uviđao Tuđman? E da, Tuđmanu se grdno zamjeralo i što onima koji su se tada nazivali narodom nije podilazio kad bi cvilili za Dinamom kao kakvo derište za lizalicom.
Muka Sizifova
I još se Tuđman ni ohladio nije, a oni su se već vratili na staro, u zagrljaj dobrih, starih sedamdesetih. Dinamo su vratili odmah, da bi uskoro i on podsjetio na sedamdesete, osvojivši titulu prvaka… lige za bedaka. A s Dinamom su vratili i manire karakteristične za ono doba. Napravljena je čistka u srži države razmjera neviđenih od ’71 – od pravosuđa i policije, preko obavještajne zajednice do diplomacije. Kako bi osigurali “pošteno” suđenje onima koji su stvarali Hrvatsku, odmrznuti su, za HDZ-ove vlasti neutralizirani, vrhunski pravosudni profesionalci, sudci iz zločinačkog komunističkog totalitarizma. Pobjednička Hrvatska vojska je poprimila strukturu one koju je porazila, temeljenu na korpusima, dok su u ratu izrasli legendarni zapovjednici umirovljeni. I položaj Hrvata u BiH preko noći počinje sve više nalikovati onome iz sedamdesetih. Što se gospodarstva tiče, benzina je ipak bilo, samo što je dvostruko poskupio. Ali zato po špeceraj više nije trebalo hitati put Trsta i Graza, budući su veliki trgovački lanci otvorili vrata u Hrvatskoj. Kao i sedamdesetih, živjelo se na račun naraštaja koji dolaze, na dug koji je rastao dvostruko brže od gospodarstva. Unatoč silnoj rasipnosti, zabilježen je pad broja rođenih za 15%, kakvog ne pamte ni sedamdesete.
U drugoj polovici novih sedamdesetih vraća se HDZ i nastavlja sličnu gospodarsku politiku, samo što Hrvatska ipak nešto brže konvergira europskom prosjeku. A i broj rođenih raste za nekih 5-10%. Podupire se i Hrvate u BiH kroz strateške projekte izgradnje bolnice i sveučilišta u Mostaru. Krajem novih sedamdesetih svijet opet drma teška ekonomska kriza, no Hrvatska, za razliku od Jugoslavije ranih osamdesetih, ipak ne bankrotira. Na političkom planu, HDZ najprije ulaskom u NATO remeti u međuvremenu iznova oživljenu Titovu politiku nesvrstavanja, da bi potom počinio neoprostivi zločin izborivši ulazak Hrvatske u Europsku uniju mimo ex-Yu okvira, tzv. Regije, a što je posebno teško palo bivšem čuvaru Maršalova groba, tada samo još njegova nasljeđa, predsjedniku Josipoviću. Toliko teško da je tu katastrofu pokušao osujetiti organiziravši neuspješni pokušaj uličnog državnog udara, da bi zatim mrgodno prihvatio realnost konstatiravši kako to nije nikakav uspjeh. Iz njegove perspektive to doista i nije bio. Za kaznu što je tako bešćutno dokrajčio mogućnost nastavka Titova djela, HDZ-u je opet dijagnosticirana teška korupcija. Kao posljedica psihoze nastale uslijed nesmiljene borbe protiv te pošasti, hrvatsko gospodarstvo sve više kaska za Europom, a HDZ, kao jedina njezina žrtva, doživljava težak izborni poraz. Na pozornicu stupa nova politička zvijezda – Zoran Milanović – premijer s karakterom!
Doktrina njegova vladanja se u najkraćem može opisati parolom iz osamdesetih – i poslije Tita Tito! Pogoršava odnose s vodećom europskom silom, Njemačkom, inventivno otežući s izručenjem onih koji su i poslije Tita udarali i kolcem, i lancem i sjekirom u glavu. Gospodarsko stanje biva sve teže, Hrvatska tone i upada u krajnje složenu situaciju, podsjetivši na bivšu državu u vrijeme Milke Planinc. Milanović se svesrdno trudi prokopati dno kako bi oporavak uslijedio što kasnije (da nije baš ništa prčkao, rast gospodarstva bi po inerciji nastupio dvije godine ranije), bahato srozavši investicijski rejting Hrvatske u smeće, negdje pri dnu kante. I kad više gotovo ni teoretski nije moglo drukčije, u zadnjoj godini Milanovićeva mandata Hrvatska počinje rasti. Mediji ga prikazuju kao genija, a rast kao čudo neviđeno još od stabilizacijskog programa Ante Markovića u praskozorje rata. Unatoč sloganu “Hrvatska raste”, nakon silnih peripetija i trzavica Milanović silazi s vlasti, a nakon što se dim razišao, nastupa HDZ-ova vlada Andreja Plenkovića. Slijede nove devedesete!
Hrvatska, gospodarski i politički na koljenima, posvađana sa skoro svim susjedima i Europom, poput feniksa se diže iz pepela. Po prvi put u modernoj povijesti gospodarski raste na zdravim temeljima, uz osjetno smanjenje duga u odnosu na BDP i proračunski višak. Sve to u nemogućim okolnostima, ploveći kroz Scile i Haribde davno posijanih minskih polja (Agrokor i Uljanik). Utakmice na vanjskopolitičkom planu Hrvatska igra daleko iznad očekivane razine s obzirom na svoju kategoriju. Na slovenske ucjene uzvraća diplomatskim pobjedama za europskim stolom, a diže se s poda i u arbitražama s mađarskim MOL-om. Aktivnošću u europskim institucijama pokazuje kako može pobjeđivati i tamo gdje je domalo čamila i služila tek kao kanta za napucavanje.
Slijedom odgovornog državnog gospodarenja, rejting je vraćen u investicijski razred, što potiče interes i ozbiljnijih ulagača, a ne samo perača novca. Predano se radi i na uklanjanju prepreka koje Hrvatsku čine EU zemljom drugog reda (pristupanje schengenskom prostoru i monetarnoj euro-zoni). Brine se i o svom narodu u BiH, djelima a ne samo riječima (HVO se opet tretira kao dio Hrvatske vojske, političko pitanje BiH Hrvata se ustrajno internacionalizira). A na samom vrhuncu vala iseljavanja održava se broj rođenih stabilnim, i to unatoč padu broja žena u dobi za rađanje. Konačno, osim što se iz Hrvatske sve manje odlazi, ljudi u nju sve više i dolaze – boraviti, raditi, živjeti.
Protiv Vučića ili za Vučića?
Uzevši sve to u obzir, povuče li se usporedba s devedesetima, može se reći kako je prekretnica u ovom novom “ratu” poslije rata, pandan “Operacije Maslenica”, već iza Hrvatske, ali konačna pobjeda je još daleko. Tek je devedesettreća, no, baš kao i u starim devedesetima, Hrvatskoj ide predobro za ukus nadziratelja medijskog stroja pa se fabriciranim aferama destabilizira uspješnu vlast pred prijelomnu ’94, samo kako bi se onemogućila mirnodopska Oluja. Ni u HDZ-u ne manjka onih koji bi se igrali Mesića i Manolića, kao i tada na valu posijanih medijskih mantri o nužnosti borbe protiv korupcije i klijentelizma. Drugi, pak, višak vremena koriste razmišljajući kako bi se poigrali Sanadera na prijelazu u 2010. godinu, mada za to danas raspolažu daleko slabijim argumentima od njega tada. No, nisu oni jedini koji i danas čine aktualnim stih iz popularne pjesme – nova lica, scena ista!
Tu su i oni koji nikako ne mogu oprostiti hrvatskom državnom vrhu sastajanje s Aleksandrom Vučićem, u čemu ih ne može pokolebati ni što se i predsjednik Tuđman svojedobno sastajao s Miloševićem. Jednostavno, nema drugog načina kako rješavati probleme sa susjedima nego razgovorom (istina, on katkad nije dovoljan, ali je nužan). A susjede se ne može birati.
Začudo, ti isti, alergični na Vučića, na svaki uspjeh hrvatske politike, bila riječ o vanjskopolitičkom ili gospodarskom, ili, pak, o drastičnom poboljšanju migracijskih kretanja, reagiraju baš poput Vučića – obješenih faca, s knedlom u grlu i grčem u želudcu. A i prijedlozi rješavanja unutarnjih hrvatskih pitanja su im takvi da i Vučiću razvlače osmijeh, moguće i podsmijeh, na lice. Recimo, teško da bi srpski predsjednik našao zrnce prigovora na prijedlog da se hrvatskim državljanima u inozemstvu omogući glasovanje elektronskim putem, među njima i za onih 30 tisuća krajišnika (i još više desetina tisuća njih koji su ostvarili vjekovni san živeći u Srbiji), i dalje nimalo prijateljski raspoloženih prema Hrvatskoj, pred kojima sad već tradicionalno cmolji obilježavajući obljetnice pogroma nad sudionicima relija “Knin-Beograd ’95”. Vučić sigurno ne roni suze ni zbog cijepanja Hrvatske na izborne jedinice sukladno granicama povijesnih pokrajina, kao izrezanog iz božićne čestitke njegove svetosti, patrijarha Ireneja. A ni poticanje na daljnje stranačke, pa i unutarstranačke rascjepkanosti na hrvatskoj političkoj sceni i, posljedično, dodatno otežavanje formiranja i održavanja vlasti sigurno mu nije mrsko. Kako bi i bilo, kad mu sve to ostavlja pozamašan prostor za destabilizaciju Hrvatske.
Ajde što iza takvog prijedloga izbornog zakona stoji Josipovićev pravni stručnjak Robert Podolnjak, ali što to tjera sljedbu Željke Markić da ga u tome svesrdno podržava? Istina, gđu Markić su još kao mladu novinarku angažirali kao konzultanticu u Human Rights Watchu, agenturi koja je devedesetih nastojala izjednačiti hrvatsku i srpsku stranu u ratu, da bi temeljem njezinog dugotrajnog istraživanja sastavili za Hrvatsku nepovoljno izvješće. Je li onda grijeh pomisliti kako čitavom operacijom navodno pravednijeg, a za Hrvatsku nepovoljnog izbornog zakona zapravo upravlja neka nevidljiva ruka izvana? Recimo, ona nasljednika Aleksandra Vasiljevića na čelu obavještajnog sustava Srbije? Možda pod radnim nazivom – “markićevci za martićevce”? I kako onda odgovoran hrvatski dužnosnik ne bi učinio sve da spriječi takvu rabotu, zakrabuljenu u referendumaniju kao novi oblik događanja naroda i podmetanja balvana Hrvatskoj?
Prijezir prema Europi iz žablje perspektive
Osim što u ključnim političkim stvarima dišu poput Vučića, krugovi kritični prema trenutnom hrvatskom državnom vodstvu kipe još jednom čudnovatom emocijom – potpunim prijezirom, čak i mržnjom prema Europskoj uniji. Protive joj se sa sličnim žarom kao Srbi devedesetih “Četvrtom Reichu” (tako “od milja” zovu Njemačku), čak se i ne libe Uniju nazvati istim imenom. U izvjesnoj mjeri taj prijezir podsjeća i na onaj hrvatskih Srba prema Hrvatskoj, tijekom povijesti iskazivan pod motom – grizi ruku koja te hrani! S time da je u nabrušenosti hrvatskih Srba na Hrvatsku još i bilo neke logike. Bili su huškani od središta moći suprotstavljenih interesa hrvatskima, a kojem su civilizacijski i etnički pripadali. No, u ovom slučaju, kad se Hrvatska i formalno vratila u matični kulturno-civilizacijski krug, takvo objašnjenje izostaje.
Spočetka su još ti narogušeni protueuropejci pokazivali elemente razuma pa kao mjerilo isplativosti ulaska u europske integracije navodili hoće li iz europske kase biti više isplaćeno ili u nju uplaćeno. Sad ga više ne spominju. Ušutjeli su se k’o obijeljeni grobovi. Nakon stotinu godina odijeljenosti od matice kojoj su Hrvati stoljećima pripadali, sad je nekima i 5 godina u Europi previše. Eto, baš kad se Hrvatska suočila s trenutkom istine, rezultatom zaostajanja za Europom kao posljedicom prebivanja u tuđinskom kontekstu, a povratkom u sedamdesete početkom ovog stoljeća taj se raskorak nije smanjio. Lijepa Naša je de facto spala na Kosovo Europe pa sad prima milostinju, ili ljepše rečeno, solidarnu pomoć, kako bi barem infrastrukturno – od fasada, škola i vrtića sve do mostova i pruga – napokon zakoračila u 21. stoljeće.
Kakav se to gadan kompleks krije iza ideje koja suverenost shvaća kao odijeljenost od svijeta i povlačenje u sebe, a ne kao priliku i sredstvo da se, sjedeći za stolom kojem pripadaš, izboriš za procvat i blagostanje? Izgleda da se olako zaboravilo kako bez razumnog političkog savezništva s glavnom globalnom silom i njezinog prešutnog odobrenja ni Oluja ne bi imala optimalan učinak, unatoč svoj želji, volji, uvježbanosti i opremljenosti hrvatskih vojnika. Podsjetimo, bilo je i vojnih akcija provedenih mimo osiguranog povoljnog političkog okvira nakon kojih bi uslijedilo povlačenje na početni položaj i znatna politička i ina šteta (primjerice, Medački džep).
Kako bi omalovažili uspjehe Hrvatske u ligi u kojoj igra, a igra poprilično iznad svoje klase, onima koji su umislili da su direktori svemira sve je to sitniš nedostojan spomena, a kamoli njihove pozornosti. Oni bistre samo veliku, globalnu politiku – Istanbulsku i Marakešku. Zbog nje padaju u nesvijest, bez obzira što se doimlje posve razložnim kako je za zemlju veličine i položaja Hrvatske najbolje da se u globalnim stvarima drži matice, da se ne ističe, da ne strši, da ne brza, da ne trči pred rudo. Sva je prilika kako se iza tih političkih gromada i moralnih vertikala ipak kriju stekliši neostvarenih ambicija i fantazija. U tome neodoljivo podsjećaju na žabu iz znane izreke, koja bi, vidjevši gdje se konji kuju, i sama digla nogu. Ipak, srećom po njih, a ništa manje i po Hrvatsku, ne moraju se bojati da će doći u situaciju u kojoj bi to mogli stvarno učiniti. Jer tomu su se ispriječile nepremostive prepreke biološke naravi. Naime, žabe nastaju preobrazbom punoglavaca, a ne praznoglavaca.
Narod s karakterom?
No, i takvi mogu, što iz pakosti, što iz ludosti, poslužiti kao pomoćne postrojbe, martolozi, u pohodu na još jedan dejavu sedamdesetih, baš kao što su tomu poslužili i prethodni put, ususret kronološkom prijelazu u 21. stoljeće. Tada su izabrali onoga koji se pravdao kako je dok je pjevao, samo zijevao. Sad je scenarij doživio minimalne preinake. Povratak u sedamdesete vodi preko pjevača tugaljiva glasa koji sve više liči na svog ćaću, političkog mu prethodnika. Dijele, naime, istu političku putanju, ali i isti lakrdijaški stil temeljen na šibicarskim smicalicama. A da je sin isti kao on,… kao stari njegov,… potvrđuje i to što su im čak i žene s istih strana (No, to, naravno, nije bitno. Jest, da je Plenkovićeva žena od tih, e to bi već bila druga pjesma, a sigurno bi mu priskrbilo još poneki “laskavi” epitet). I što će sad ćaća, nego kao svaki ćaća – o svome sinu zboriti biranim riječima. No, kako je u nasljednikovu slučaju očito da je previše toga otpjevao kako bi mogao reći da je samo zijevao, ipak mu nije suđena ćaćina uloga, nego da pripravi put drugome – kandidatu s karakterom!
Ipak, kandidatu s karakterom, koji i ovih dana u prepoznatljivom stilu omalovažavaveliku hrvatsku pobjedu, samo pomoć ćaćina sina, koliko god bila važna, ne će dostajati za pobjedu. Trebat će mu i potpora naroda, naroda s onim istim karakterom kakvog je pokazao i prije dva desetljeća – naroda koji radije traži sigurnost roblja u zlatnim sedamdesetima jer se boji preuzeti odgovornost i slobodno zakoračiti u budućnost. K tome, za razliku od prethodnog povratka u sedamdesete, koji je poništio mnoge učinke ratne Oluje, ne pokaže li sad hrvatski narod karakter i, nadasve, pamet iz Oluje, repriza će novu, mirnodopsku Oluju zatrti već u korijenu.
Grgur S./Kamenjar.com
